U logoru u Doboju bila i dva velikana srpskog glumišta

U austrougarskom logoru u Doboju otvorenom 27. decembra 1915. godine, prema dostupnim podacima, stradalo je više od 12.000 interniraca od njih 45 hiljada koliko je kroz njega prošlo.
Uslovi života bili su krajnje nehumani, logoraši su pretrpjeli strašne patnje, a austrougarske vlasti sprovodile su drakonske mjere, često djelujući bez ikakvog suđenja ili pravnog postupka.
Djeca su umirala masovno, a uslovi u logoru bili su pogubni, posebno za najmlađe.
Tokom aprila 1916. godine zabilježeno je da je stradalo 611 djece mlađe od 14 godina.
Dobojska Golgota i dobojsko ostrvo Vido, kako je nazivan ovaj logor, postao je simbol srpskog stradanja.
Među mnogim pobrojanim i još brojnim nepobrojanim zarobljenim i stradalim u dobojskom logoru (1915-1917) nalaze se i imena dva velikana srpskog glumišta i pozorišta. Na trulim i smrtnim daskama dobojskih baraka tragično će se odigrati posljednji čin u životu Koste Delinija, srpskog glumca i reditelja u prisustvu budućeg velikog barda glume Milivoja Živanovića.
Milivoje Živanović
U moru zaboravljenih imena i ikona srpskog pozorišta Milivoje Živanović izdvaja se kao onaj čiji tragovi, čak i nakon decenija, ne bi smjeli da izblijede. Ovaj vrhunski glumac, prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ostavio je za sobom bogato nasljeđe koje je oblikovalo srpsku kulturnu scenu, ali može se reći da je njegovo ime, nažalost, postalo gotovo sjenka u kolektivnoj svijesti savremenika.
Milivoje Živanović je rođen 2. aprila 1900. godine, na početku jednog od najmračnijih vijekova u ljudskoj istoriji, u Požarevcu, gradu koji će ga pamtiti kao svog heroja. Njegova umjetnička staza započela je sa samo 19 godina, kada je postao dio putujućeg pozorišta.
Prelomni trenutak za njegovu karijeru desio se kada je, nastupajući u trupi Mihajla Mikice Spasića, dobio priliku da zaigra u komadu "Detto", gdje ga je zapazio Branislav Nušić. Ovaj susret otvorio mu je vrata ka članstvu u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu od 1923. godine.
Kroz niz pozorišnih ansambala, od Novog Sada do Skoplja, kao i na brojnim scenama Beograda, Živanović se uspješno afirmisao kao izuzetno talentovan i svestran glumac. Njegova karijera zahvatila je više od 360 uloga, a raznolikost likova koje je interpretirao, od tragičnih figura poput Šekspirovog kralja Lira do lokalnih karaktera iz djela Borisava Stankovića i Branislava Nušića, dokazala je njegovu sposobnost da se preoblikuje, prilagodi i savršeno razumije složenost svake od uloga.
Njegov umjetnički doprinos bio je poznat i na međunarodnoj sceni - Živanović je jedini stranac koji je dobio "Zlatnu medalju Stanislavskog" u Moskvi. Njegove briljantne uloge Maksima Crnojevića, Sirana de Beržeraka i Jegora Buličova ostavili su neizbrisiv trag u istoriji pozorišta.
Gledajući ga u "Zatočenicima iz Altone" slavni Žan-Pol Sartr je zapisao: "Imao sam priliku da se divim jednom velikom glumcu, Milivoju Živanoviću koji sigurno nije veliki samo u jugoslovenskim okvirima već bi predstavljao značajnog umjetnika i na svakoj drugoj evropskoj sceni..."
Nakon njegove smrti 1976. godine, poznati srpski teatrolog Jovan Ćirilov je za Milivoja rekao sljedeće:
"Milivoje Živanović je živi dokaz da je umetniku od vokacije dovoljna škola života i šegrtovanje u zanatu. Sirotinjska porodica iz Požarevca i jedna dugoveka majka, umrla tek pre nekoliko godina, dala je građu za jednog od najvećih glumaca naših prostora, onoga koga su smatrali najvećim među velikanima i oni koji ga nikada nisu videli. Za to su pored istinskog prebogatog dara koji se prosto presipao, bile potrebne i druge osobine i naroda i samog glumca. Milivoje je nosio u svojoj ličnosti nešto od onih romantičnih glumaca koji su krstarili Beogradom, a najviše Skadarlijom, sa šeširima velikog oboda, na krupnim glavama, koje nose dostojanstveno i otmenoteločoveka koji opet nije zaboravio narod iz kog je potekao. Taj glumac osim što glumi, mora gotovo da voli dobro vino, zna da uzdiše za ženom i da je voli, zna da ispriča anegdotu i da je o sebi stvori. Čika Milivoje je bio i čovek anegdota, apokrifnih ili ne, ali onih koje su mu ličile, i u kojima je on bio pomalo bezazlen, ali uvek glumac, i to veliki."
Taj veliki glumac nerado se sjećao svog boravka u dobojskom logoru kada je imao samo 15 godina. Ipak, ostalo je zabilježeno kratko svjedočenje dato u pero dobojskog novinara Ferida Čehića;
"Taj decembarski susret, te Milivojeve riječi.
- Sine - obrati mi se Milivoje - odakle da počnem. Sve je tako daleko. Ali, ipak, sjećam se svega kao da je danas bilo.
Njegov gromki glas za čas je postao glasić djeteta koji se moralo povinovati sudbini. Pričao mi je o sebi tako upečatljivo da sam često zaboravljao na pero, na činjenicu da sve to treba i da zapišem.
Da se vratim u četrdesetak godina unazad.
Malo kome je poznato da se1915. godine u Doboju nalazio zloglasni austrijski logor smrti u kome je izgubilo živote desetine hiljada nevinih, nedužnih, ispaćenih i izgladnjelih žena, muškaraca, djece.
Oko 45.000 ljudi bilo je deportovano u logor kod Doboja.
Bila je to odmazda, gnusna, brutalna. Izrežirana na najneljudskiji način. Izdaja, prevara, sitne su riječi za ono što se zbilo te tmurne 1915.godine.
U prvoj grupi koja je deportovana u dobojski logor nalazio se dječak prodornog pogleda Milivoje Živanović.
- Tjerali su nas pješice. Kao stoku. Usput su mnogi umirali i ostajali u snijegu.
- Vjerovatno ste prošli dug put?
- Od Skadra preko Herceg Novog, Mostara, Sarajeva... U Albaniji sam imao strica. Tamo su me uhvatili i odmah deportovali.
Milivoje je u dobojskom logoru proveo nekoliko mjeseci.
- Pregledala nas je nekakva komisija. Mene i još neke dječake su pustili. Krenuli smo po snijegu pješice. Stigao sam do Bosanskog Broda.
Živanović se posebno sjeća jednog lica iz logora. Bio je to čuveni Kosta Delini, upravnik jednog od najpoznatijih pozorišta.
- Nažalost - priča čika Milivoje - Kosta je umro. Ostavio je svoje kosti u jednoj od baraka, štala gdje su nas držali. Izdahnuo je zauvijek. Prestalo je da kuca srce jednog kralja pozornice.
Kosta Delini
Konstantin-Kosta Delini, glumac i reditelj, rođen je 8. maja 1868. godine u Beogradu, u uglednoj porodici beogradskih apotekara. Pripadao je generaciji umjetnika koji su ostavili trag u istoriji srpskog teatra, ali i kao osoba obilježena izuzetnim obrazovanjem i stvaralačkim duhom. Školovanje je započeo u francuskom zavodu u Pančevu, a potom je nastavio u privatnoj gimnaziji u Beogradu, gdje je u osnovi razvijao svoje literarne i pozorišne talente. Nakon završenih pet razreda gimnazije, upisuje studije farmacije u Lajpcigu; međutim, ubrzo prelazi u Minhen, gdje se odriče farmacije u korist glume i slikarstva.
Početkom svoje karijere, Delini je stupio u putujuće pozorište Gavre Miloradovića 1885. godine, a 1886. se odlučuje za ozbiljniju posvećenost glumi. Igrao je u raznim putujućim pozorištima, uključujući Fotija Iličića i njemačko putujuće pozorište "Posinger", obilazeći terene Bosne i Dalmacije. Godina 1887. donosi mu angažman u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, gdje je ostao do 1892. godine i za vrijeme kojeg je stekao značajnu reputaciju kao komičar i interpretator staračkih uloga.
Nakon uspješnog perioda u Novom Sadu, Delini je glumio u beogradskom Narodnom pozorištu, a od 1904. do 1912. vodio je niško pozorište "Sinđelić", gdje je nastao važan dio njegovog stvaralačkog opusa. Ovaj period je obilježio novim repertoarom i uvođenjem savremene scenske opreme, što je značajno uticalo na razvoj srpskog teatra.
Izuzetno obrazovan i upućen u evropska pozorišna kretanja, Delini se istovremeno bavio prevođenjem stranih drama, poput "Pravo nasljedstvo" Hosea Ečegaraja i "Krivica jedne žene" A. Dime Sina. Koreditelj i glumac, stalno je unapređivao svoje znanje i vještine; poznat je kao prvi dramatizatorSremčevog djela "Pop Ćira i pop Spira" i prvi koji je adaptirao "Zonu Zamfirovu".
Delini je kao glumac uspješno tumačio raznovrsne likove, a posebno se ističe u svojim karakternim ulogama. Njegov stil je uključivao odmjerenost i duboku psihološku analizu, što ga je svrstalo među predstavnike moderne realističke škole glume. Značajni likovi koje je glumio obuhvataju Teofila i Mahmut-pašu, kao i nezaboravnog Jagu iz Šekspirovog "Otela".
Poslije reorganizacije putujućih pozorišta pa sve do odlaska u rat 1915. vodi Povlašćeno pozorište "Joakim Vujić" u Kruševcu. Kao narednik u sanitetu Užičke divizije zarobljen je u Podgorici 1915. i prebačen u logor u Doboju u kojem je i umro od tifusa. Uprkos tragičnoj sudbini, on ostaje upamćen kao važan umjetnik i reformator srpskog pozorišta.
Spomen-kosturnica
Prota Slavko Trninić, koji je sahranio mnoge žrtve, bio je svjedok užasa koji su se dešavali unutar logora. Njegova sjećanja sadrže slike pretrpanih taljiga koje su prevozile leševe na groblje, gdje su sahranjivani bez oznaka, a kasnije su mrtvi bili zakopavani u jame. Čak i danas, prilikom radova u okolini, nalaze se dijelovi skeleta mučenika, što svjedoči o zaboravljenim tragedijama.
Na otvaranju spomen-crkve i spomen-kosturnice,posvećenihdobojskim mučenicima 1938. godine, prota Simo Begović je rekao: "Doboj je srpska Golgota", naglašavajući težinu stradanja.
Tri godine kasnije, vlasti ustaške NDH minirale su spomen-kosturnicu koja je sadržavala posmrtne ostatke žrtava. Spomenik je obnovljen 1952. godine, ali bez krsta na vrhu, koji je vraćen tek 1993. godine, nakon osnivanja Republike Srpske.
Pozorišna trupa prote Slavka Trninića
Po završetku Velikog rata, neumorni sveštenik Slavko Trninić, inicira mnoge akcije kako bi se prikupila sredstva za podizanje Spomen-crkve svetim žrtvama dobojske tragedije.
Nakon što je sa svojim planom upoznao i lično regenta Kralja Aleksandra, koji je na svom svečanom putu po Bosni prespavao u Doboju, Trninić organizuje pozorišnu trupu sa ciljem da skupi novac i podigne svijest o potrebi jednog takvog spomen-hrama.
Detalje te njegove plemenite misije opisao je urednik Spomenice posvećene mučenicima i žrtvama dobojske internacije iz Svjetskog rata 1915/16. g. (1938.), dobojski advokat
Jovo S. Drakulić (novo i prošireno fototipsko izdanje Spomenice trebalo bi da se pojavi do kraja ove godine u izdanju Srpske pravoslavne crkvene opštine dobojske, po inicijativi arhijerejskog namjesnika g. Mirka Nikolića):
"Da bi zamišljena, i započeta, akcija bila što uspešnija, delatnost g.Trninića nije se zadržavala samo na sabirnoj akciji skupljajući priloge. On predloži odboru, da organizuje pozorišnu trupu i da sa istom krene u Vojvodinu, verujući, da će tamo sabirna
akcija imati uspeha. Odbor to odobri. Zanešenjak g.Trninić odabra g.g. Đorđa Mesečkova, Bogdana Ivanovića i Marka Đurića, kao najsposobnije za svoju "diletantsku grupu". S
njma se sasta i sporazumno odabraše Kočićevog "Jazavca pred sudom". Izbor zaista nije mogao biti bolji. Odmah počeše sa probama u Srpskoj čitaonici. Uloge su tumačili, i to:
Davida Štrpca - Đorđe Mesečkov, bez sumnje najtalentovaniji glumac diletant u Doboju, koji je igrao mahom u svim komadima kroz 20 godina, i koji je u glumi imao uspeha i često nasmejao dobojsku publiku; pisarčića je igrao Bogdan Ivanović, odličan glumac i najduhovitiji Dobojlija; sudiju je igrao Marko Đurić, jedna snažna pojava, izgleda istinski glumačkog. Doktora su na putu pozajmljivali...Probe su vršene bez predaha, dnevno po dva do tri puta. Režija je bila u rukama g. Trninića, koji je bio i predavač i šaptalo.
Kada su dobro uvežbali komad i naučili nekoliko pesama za recitaciju, krenu ova "diletantska grupa" na svoju "turneju". Vođa puta je bio g. Trninić ć. Prvo "veče" je priređeno u Sremskim Karlovcima, gde se tada održavala sednica Arhijerejskog sinoda.
Veče je uspelo iznad svakog očekivanja... Poseta je bila odlična. Među prvima je primećen pokojni mitropolit Dr. Georgije Letić, koga je ranije posetio g. Trninić i izložio mu cilj "turneje"...
Posle uspele recitacije pesme "Tabor u Doboju" od Isaija Mitrovića, koja je primljena sa oduševljenjem, izveden je snažni "Jazavac pred sudom". Po svršenom komadu sala se prolamala od pljuska aplauza. Naročito je burno i srdačno bio pozdravljen g. Mesečkov, čija je igra ostavila na sve prisutne vrlo dubok utisak.
Posle Sremskih Karlovaca trupa je krenula za Novi Sad ali je tu nažalost naišla na nerazumevanje i hladan prijem. Ta nepredusretljivost, posle uspeha u Sremskim Karlovcima, koji ih je bio osokolio, porazila ih je.
Razočarani, i to tamo, gde su najmanje očekivali, reše da prekinu "turneju"...
Iako ova "turneja" nije postigla željeni uspeh, naročito onaj materijalni, ipak nam
ukazuje na volju i nesebične poduhvate prvih trudbenika na velikom i plamenitom poslu.
Zato, neka im je hvala, u ime onih svetlih grobova, za koje ne požališe truda niti pomisliše na napore, u ime nas i u ime onih za koje oni koji za nama dolaze.. "
(Autor je arhivista u Arhivu Republike Srpske, Kancelarija Doboj)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.