Osvrt na jedan od najznačajnijih događaja u srpskoj istoriji: Pogibija Smail-age Čengića

Čengijići (sažeto u Čengići) vode porijeklo iz maloazijskog grada Čangri, sjeverno od Angore.

Doselivši se u Bosnu, rodonačelnik roda Kara-Osman beg (1553 - 1556) sa boravkom u Zagorju na Borijama prozvan je Čangrli po mjestu iz kojeg se doselio, a njegovi sinovi i dalji potomci primiše prezime patronimskog porijekla Čangrlići, što je kasnije preobraženo u Čengijići. Od svih Čengijića posebno su se isticali oni sa Gatačkog polja, ponajprije Smail-aga (1780 - 1840), muselim gatački, pivski i drobnjački. Živio je u Lipniku kod Gacka.

Smail-aga je bio prestrog, ali pravedan i pošten čovjek. Prestrog je bio prema svojoj djeci. O tome svjedoči Novica Cerović kad je jedne zime došao u Lipnik kod Smail-age. Gledao je kroz prozor šta se u dvorištu radi. Po dvorištu je pao veliki snijeg, po kojem su se igrala dva bosonoga i slabo odjevena dječaka. To bijahu Smail-agini sinovi. Novica, onako radi šale upita: „Za Boga, čestiti ago, kad ti je Bog svega dao i uzdržao, što onako mučiš onu đecu bosu po snijegu?“ Smail-aga se nasmiješi, pa mu reče: „Mahniti Vlaše, valah i bilah, treba ih naučiti; ko zna šta će oni dočekati – nek se nauče sad da mogu sve podnijeti, a ako im Alah pridrži ovako kao meni, lako će umjeti i sami promijeniti.“

Petar II Petrović Njegoš, vladika crnogorski i brdski, imao je jednu želju - samo da se Smail-aga posiječe. On više nije mogao podnijeti bol za nastradalom braćom, te privoli drobnjačke i uskočke starješine da Smail-agu pogube, kad prvi put dođe u Drobnjak da kupi harač. Sastane se jednom Pero Tomov, vladičin brat, u Morači s Novicom Cerovićem, drobnjačkim knezom iz Tušine, koji iz razgovora zaključi da je Novica mnogo kosan na Turke, što mu oca popa Milutina posječe paša Selmanović nasred pljevaljske pijace kad je on bio dijete od nepune četiri godine. 

Ovim riječima se obratio pop Milutin Selmanoviću kad je zadnji put otišao iz Drobnjaka: „Hajde, Serafime, mislio sam da nećeš ovoga puta tako otići“. Dogovorili su se da ga ubiju, ali se uplašiše da Turci zbog njegove pogibije zapale sav Drobnjak. S popom Milutinom je otišla u Pljevlja i snaha Stana, nevjesta Lazara Cerovića iz Tepaca od Kaljevića. Stana je zamolila pašu da otkupi popovu glavu na što ovaj pristane, ali kad se vraćala s otkupom, neki putnik joj reče da je pop već posječen. 

Zbog ovog neljudskog gesta paše Selmanovića, Drobnjaci su ga tužili travničkom veziru, koji, kako se pričalo, zapovijedi da Selmanovića ubiju i radi pogrde izbace na bunjište. Ovo je bio osnovni uzrok zbog kojeg je Selmanovićev sin prodao Drobnjak Smail-agi. Postoji još jedan razlog koji je raspoložio Novicu da pogubi Smail-agu. To je pobratimstvo Stanka Stijepova, oca knjaza Danila, sa Novičinim ocem Milutinom.

PISMO

Značajnu ulogu u Smail-aginoj pogibiji odigrao je drobnjački vojvoda Šujo Karadžić iz Petnjice. Njegovog oca Stojana, Karađorđevog junaka sa Sjenice, odvede i na vjeru posječe (1809) Sulejman-paša Skopljak, što je digao na oružje Drobnjak i Hercegovce i spojio crnogorsku i srbijansku vojsku. Sulejman-paša odredi za vojvodu Drobnjacima Stojanovog sina Šuja, koji se nije slagao s Turcima i zato je dva puta bježao u Srbiju. Ponovo se vratio u Drobnjak i iste muke podnosio.

Pero Tomov se lično poznavao s Novicom Cerovićem i nekoliko viđenijih narodnih prvaka u Morači. Kad se vratio na Cetinje, rekao je vladici da niko jednostavnije i prije neće smaći Smail-agu od Novice Cerovića. U ljeto 1840. Pero i vladika odlučiše da Novica bude taj koji će se na takvo djelo odlučiti. 

U Smail-aginoj vojsci bilo je dosta Pivljana. Iz Drobnjaka niko nije došao osim Đoka Malovića i još jednog Drobnjaka. Dogovor drobnjačkih glavara da neće pomoći Smail-agi, makar na vatru sagorjeli, razbjesni gatačkog kapičibašu. Sav neobuzdan za neposlušnost raje, prkosno reče Đoku Maloviću: „Evo mi, Marijane (tako ga je zvao iz milosti) stiže knjiga iz Drobnjaka, da neće sa mnom na Crnu Goru; a imšala (valaj) ako se zdravo vratimo s Boja na Grahovu, dići ću veliku vojsku na Drobnjak i sve i(h) u plam pretvoriti“. 

Nakon grahovskog boja Smail-aga nije dolazio u Drobnjak četiri godine. Žeđ za osvetom sve više se osjeća. Ove značajne poslove preuzeo je manji broj najsigurnijih ljudi na čelu s Novicom Cerovićem. Samo Šujo Karadžić i još tri-četiri čovjeka znali su za ovu urotu. Teško je bilo odrediti Malovićevo držanje pred očima najstarije generacije. 

Za jedne je bio turska dodvorica, za druge lijep čovjek, koji se agi pretvarao, ali zahvaljujući njemu najviše je doprinio da Smail-aga dođe u Drobnjak s jeseni 1840. i tamo nastrada. Mi smatramo da je Đoko bio pouzdan i povjerljiv agi sve do pogibije devet Petrovića i drugih trista crnogorskih momaka. 

Stoga, mi ćemo se pozabaviti Đokovim postupcima koje je on uradio prije Smail-aginog ubistva. Đoko je vrlo mudro odveo Smail-agu u Drobnjak. U par pisama mu kaže da dođe sa trista mladića, napominjući da se po Drobnjaku priča kao da ne smije doći otkako je na Grahovu poubijao Petroviće. Đokovo pisanje naljuti agu, te napiše pisma begovima iz svoga pašaluka da krenu u Drobnjak. 

Pored ostalih pozove kapetana Mušovića od grada Nikšića i pobratima Ahmeta Bauka. Smail-aga skupi oko trista ljudi iz Gacka. Na putu za Drobnjak prvu noć zakonači u Pivi, drugu na Bezuju, takođe u Pivi.

Kad je Đoko čuo da je aga na Bezuju, javi vojvodi Šuju Karadžiću da svi drobnjački glavari dočekaju agu na granici. Šujo prihvati, prizva susjedne glavare, dođoše na Duži i zajedno dočekaše agu kod crkve na Dužima. Čim se aga poprimaknu bliže glavarima, dođe pred Đoka i ovako mu reče: „Kamo te, Marijane, đe ne rodi elerz bula Turčina, da osveti Mahmuta Bušatliju, do mene Smail-age, koji isjekoh Petroviće i šućur Bogu osvetih Bušatliju…“ 

Sađe s konja i sa svojih pet stotina konjanika otabori i opaše šatore kod Đokove kule i pošalje policajce na karaulu na Slatinu, oko Mljetička, da paze stražu od Uskoka jer je čuo od Odže Mušovića iz Nikšića o razgovoru u Morači i misterioznim planovima s Cetinja, kojih se plašio.

Ljutiti aga upita okupljene glavare jesu li se vratili drobnjački poslanici iz Morače sa sastanka s Perom Tomovijem i šta im je rekao. Na ovo pitanje Šujo odgovori nečujno: „Prevario te je neko, čestiti ago, mi smo šiljali naše poslanike jedino da zamole Moračane, da s Brđanima ne napadaju na Drobnjak i lupeški ne pljačkaju sirotinjsko imanje“. Na to će Smail-aga: „A zašto ne pođoste sa mnom na Grahovo, bojali ste se onog vašeg crnog kaluđera s Cetinja?“ 

„Prevari nas tvoj knjigonoša, čestiti ago, donese nam aber od tebe kad se boj svršio bio“, odgovori jedan od glavara. „Dobro, rajo, kad već ne razumjeste, jeste li mi spremili porez i harač?“ „Ne, čestiti ago, čekasmo naredbu od tebe, ali ako ćeš stajati među nama jedan mjesec dana, sve ćemo sigurati što je za tebe“, odgovori mu Karadžić. Zahvalivši se glavarima, aga se okrenu Đoku i reče mu: „Ti mi pisa, Marijane, da su se Vlasi odmetnuli, a oni su mi razi kao svome životu“ i obeća da će u Drobnjaku još ostati. O kupljenju harača aga je čuo da se po Drobnjaku održavaju skriveni sastanci protiv njega. 

Međutim, mudri i lukavi Šujo sve je agi predstavio u najljepšoj boji. Na okupu su bili drobnjački serdari, izuzev Novice Cerovića, tušinskog kneza, koji će doći za dva-tri dana. Njegovim zadržavanjem kovan je plan kako će na Smaila udariti. U selu Duži ostao je nedjelju dana. Neki su mu predlagali da se premjesti iz Duži na Pošćenje, da ga i drugi Drobnjaci upoznaju i lijepo dočekaju. 

Smail-aga prihvati ponudu i zapovijedi glavarima da idu kućama i da ga u zakazano vrijeme sačekaju u Pošćenje gdje će on doći. Glavari odoše kućama, a aga poslije nekoliko dana digne vojsku i s njom dođe u Pošćenje i počinu na Grbovića Bari ispod kuće Odovića. Dođoše drobnjački glavari i dva Cerovića, Novica i sinovac mu Sekule. 

Čim dođe pred agin šator. Novica reče Sekulu: „Drž̕ , Sekule, konja, a ja odoh agi pod čador, pa ako vidim priliku da će nas mučiti, ja ću moje puške na nj̕ ga zaratiti, a ti gledaj kako ćeš nas zamijeniti“. Novica pod agin čador reče: „Dobro u gospode!“ Smail mrzovoljno odgovori: „Odakle sad, kneže? Kako ti je vladika i Pero, jesu li ti dosta obećali?“ Glavari počeše smirivati srditog agu da je sve onako kako je Šujo Karadžić rekao. 

Ne baš zadovoljan, aga nastavi: „A ešedu bila, da mi nije onoga pašetine u Stocu od akšama do akšama stigao bih na Cetinje i tresnuo bradu tome vašem kaluđeru!“ „Neko te je prevario, čestiti ago, ja nijesam taj čovjek, no sam ti pokupio harač što god išteš, ali je raja na muku, nema para, te dogoni marvu, a ja bez tvoga izuma ne smijem da primim, pa ako ćeš mi dati izum, sve ću ti osigurati“. 

Smail-aga se malo oraspoloži, naruči Novici kafu i reče mu da ide kući i pripremi sve što je obećao. Novica ne ode u svoju Tušinu nego prenoći u Pošćenju. Čim je objutrilo, pođoše Novica i Sekule u Tušinu i, umjesto obećanog harača, na brzinu počnu prikupljati Uskoke, Moračane i Bjelopavliće da s njima odu u pohode gatačkom muselimu. Za ovaj dogovor sazna Smail-aga od nekog svoga čovjeka, a on od neke popadije, koji kao manit dotrča agi i reče: „Na noge, ago, za sveca Muhameda – udariše Vlasi!“ Aga mu ne povjeruje, već ga izgrdi. 

Ovaj i dalje uvjerava agu rekavši da mu glavu odrubi ako ne bude istina. Ne bi ovo agi milo, te naredi da dovedu popa Golovića da ga raspita. Pop je ubjeđivao agu da ne zna za bilo kakav dogovor. Pošto ga žestoko izbatinaše, 114 udaraca po tabanima, srdit aga usta na noge lagane, da krene na Mljetičak i napadne Uskoke. Agin privrženik i miljenik Đoko Malović, koji je možda za sve ovo znao, nije želio da ide na Mljetičak s agom, pravdajući se da su mu došli neki trgovci iz Dubrovnika. Aga mu dopusti povratak na Duži. 

NAPAD

Što je aga zacrtao to je i uradio. Uzjaha svoga spremnog konja i s vojskom poče silaziti niz pošćenske livade. Na pošćenskim livadama nalaze se dva manja jezera, Gornje i Donje. Iz njih je oticala voda koja okolne livade pretvara u baruštinu. Agin konj posrne u barljivu livadu, te aga preko njega padne. Turci pritrče i popnu ga na konja. Za njega je ovo bilo neko predskazanje.  Dođe u Petnjicu gdje nađe Šuja Karadžića i pozove ga sobom na Mljetičak. U sumrak stiže na Mljetičak gdje se s vojskom smjesti.

Mljetičak se nalazi na jednoj zaravni brda Pješivca na koje se nadovezuje brežuljak Vignjeva glavica, a malo dalje od nje izvire potočić od koga se stvara močvara zvana Bara. Blizu potočića uzdiže se brdašce Gvozd, odakle se vide Uskoci i veći dio Drobnjaka. Nedaleko je Zaguljski potok. Ovo su mjesta gdje se s vojskom utaborio Smail-aga, a poginuo je upravo između Vignjeve glavice i Gvozda. 

Smail-agina vojska čim izađe na Gvozd oglasi se iz pušaka da zastraši okolna plemena. Sa svake strane zapale vatre. Gvozd je bio golišav s uskočke strane, a s drobnjačke obrastao bukovom šumom. Između Gvozda i Vignjeve Glavice razapnu tri šatora (neki su govorili da je bio samo jedan). Aga naredi da se obavijesti vojska da će na Mljetičku ostati tri nedjelje, dok se Uskoci ne predaju i ne uzme porez i harač.

Smail-aga pozove Šuja Karadžića i naredi mu da povede trideset Drobnjaka da idu na Slatinu, na Panduricu, da čuvaju stražu od Tušine i dvije Morače. Vojvoda Šujo ne ode put Slatine nego u Tušinu kod Novice da se dogovore kako će te noći napadnuti agu. U toku večere Elez Đerčević, buljubaša iz grada Nikšića, uze ovčje pleće i u nj počne gledati, a onda ga ljutito baci. Smail-aga i Ahmet Bauk potcijeniše Elezovo „čitanje“. Uvrijeđeni Elez dodade: „Odsijecite mi glavu ako do sjutra ne udari na nas Karadag!“ Zapazivši aginu uznemirenost, Elez opet reče agi: „Ago, nešto su nemirni panduri drobnjački, nešto me otiskuju od sebe, samo da nijesam s mojim pandurima u društvu“. 

Iako se pribojavao, Smail-aga kao znameniti junak nije htio da svoj strah oda. Elezu podrugljivo reče: „Turske mi vjere, ne bojim ih se; kad uzjašem na mojega Krhata, potegnem sablju, a dvije kubure o sedlu, a dvije za pojasom na hiljadu Vlaha sam, a na hiljadu Ahmed Bauk na kulašu, sigur kao ja, a na hiljadu ostale hage i begovi – imšala neće ih više ni biti! A ti hajd̕  od mene kud ti je drago!“

Dok je aga sa svojom družinom razgovarao pod čadorom i ispijajući kafu razgonio duvanske dimove, dotle je Novica s društvom u Tušini odlučio da ga te noći napadnu. Uskoci, Moračani i Rovčani, plašeći se izdajstva drobnjačkog, zatražiše od Šuja dvanaest talaca, koje im on dadne. Iskupljena vojska krene oko ponoći u pohode Smail-agi na Mljetičak. Pred njima su bile njihove vođe: Novica Cerović, Šujo Karadžić, Mina Radović, Began Lopušina, Nikola Dragović, Milija Srdanović, Sekule Cerović, Stojan Radovanov Piper, Mušo Jovović i dr. Vojska okrenu k planini Ivici, da s leđa zađu Smail-agi, odakle se nije plašio. 

Tamo nije bila postavljena straža. Skoro neopaženo vojska stiže za brdo Pješivac, a odatle u Zaguljski potok. U samo svanuće pouzdana četa ne bješe došla na bojište, te se poče plašiti da je Turci ne primijete. Na njihovu sreću začas se naoblači i poče padati tiha kiša, koja uspori rano svitanje. Kad se vojska primače Vignjevoj glavici, jedni opkoliše njenu gornju stranu, neki ostadoše za njom, a neki se spustiše niže, ispod spominjane Bare, među kojima je bio Mirko Aleksić, zadužen da ne propusti nikšićke Turke pod komandom Ahmeta Bauka ako krenu bježati na most kod Berišine luke naspram Šavnika, a onda u Tunjemir put Nikšića. Dakle, Smail-aga je bio opkoljen sa tri strane.

Smail-agu prevari san pred zoru i malo zaspa. Blizu njega, pod proplankom Gvozd, nalazila su se dva njegova konja. Da se ne bi mogao njima koristiti za vrijeme boja, pobunjenici svezaše oba njegova hata u jedne lance – desnu nogu jednog i lijevu drugog u prvim nogama. Jedan broj vojske za trenutak izađe na Vignjevu glavicu i prosu oganj iz pušaka na agin čador i Turke. Aga se odmah probudi, na brzinu uze dvije puške i sablju i onako neobučen iskoči iz kreveta pred čador, ispali obje kubure i poviče: „Ha, ko je Turčin, umet i Muhamed, malić je!“ Zatraži konje , ali uzalud – konji bijahu spućeni. 

U toj muci ugleda jednog tovarnog konja Petra Kojića, uzjaha ga, pa okrene uz proplanak, okrenuvši leđa neprijatelju, odakle fijuknu zrno, koje ga pogodi u potiljak, a izbi na čelo. Vidjevši mrtvog agu Turci počnu bježati. Za tili čas pritekne Mirko Aleksić, te mrtvom agi odrubi glavu. Počeše bježati i nikšićki Turci na čelu s Ahmet Baukom. Gatački Turci pobjegoše put Ivice, ne znajući kud bježe. Vojska Novičina naturi se za njima po Mljetičku, Grabovici, Godijeljima, Previšu, Dobrim Selima, sve do Duži. Do zalaska sunca posjekoše šezdeset Turaka i doniješe na Mljetičak šezdeset turskih posječenih glava. Sve se ovo desilo 23. septembra 1840. godine.

Narodni prvaci i vojvode Novica Cerović, Šujo Karadžić, Sekule Cerović, Mirko Aleksić, Milić Tomić i Radivoje Vilotijević odnesu aginu glavu i oružje i povedu oba njegova hata na Cetinje da daruju pjesnika vladiku. On ih dočeka u vrh Cetinjskog polja riječima: „Dobro došli, moji sokolovi! 

Skinuste mi ranu sa srca! Da Bog da vaše ime nikad ne uginulo, dok je sunca i mjeseca! A dajem vam moju gospodarsku riječ da ću opisati vašu zaslugu i vaš megdan, kojim ste smaknuli najvišeg neprijatelja, bratskog krvnika“. Vladika reče Mirku Aleksiću da mu pokaže aginu glavu. Mirko je izvadi iz torbe, a vladika joj se obrati riječima: „Dođe li mi, jadni Smail-pašo! Ti se zahvali u Lipniku da ćeš doći na Cetinje, živa me uhvatiti i mojom glavom osvetiti pašu Bušatliju“. 

Potom svi zajedno krenuše niz Cetinjsko polje pucajući iz pušaka. Sa manastira oglasiše se zvona te tako uzvišeno kolona uđe u prestono Cetinje, koje je, pored Biljarde, imalo samo dvije birtije. Vladika ih je sve ugostio i darovao, pa se svi, izuzev Novice Cerovića, vratiše svojim Drobnjacima, Uskocima i Moračanima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.