Miloš Ković za „Glas Srpske“: Genocid riječ kojom se najviše manipuliše

Kada je riječ o Srebrenici i svemu što se događalo u posljednjem ratu u BiH, svima je potrebna istina.
Ne bošnjačka, srpska ili hrvatska verzija, već jedna, prava.
Nju bi trebalo utvrditi, bez ikakvog nametanja i zloupotreba. To je posao istoričara i ideal svakog mislećeg čovjeka, ali pitanje je da li smo spremni da tu istinu priznamo, da je dosegnemo i suočimo se s njom ili je cilj zadovoljavanje nekih trenutnih interesa i potreba i u tom smislu zloupotreba prošlosti.
Kaže ovo u intervju za „Glas Srpske“ istoričar Miloš Ković, nakon što je bivši američki ambasador u Beogradu Vilijam Montgomeri ponovo otvorio priču o Srebrenici, navodeći da on smatra da je na ovim prostorima počinjen ratni zločin, a da je Ruanda primjer mjesta u kom je urađen genocid.
Prema Kovićevim riječima, Montgomeri je nesumnjivo neko ko veoma dobro poznaje prilike na balkanskim prostorima i po tome se sigurno izdvaja u odnosu na druge diplomatske predstavnike Amerike na bivšim jugoslovenskim prostorima.
- Srebrenica je jedan od zločina koji su počinjeni za vreme poslednjeg Odbrambenog-otadžbinskog rata. I to je nešto što se ne može negirati, ali može se i mora govoriti i polemisati o broju ubijenih, ali i načina na koji su stradali muslimanski vojnici i muškarci iz Srebrenice. Da li je to bilo u proboju, u ratnim dejstvima? Mnogo je pitanja na koja bi nauka u budućnosti trebalo da odgovori, baš kao i na ona kako nazvati mnogobrojne zločine nad Srbima u Podrinju. Šta je genocid, a šta ne, sjajnu knjigu su napisali Herman i Piterson, zove se „Politika genocida“. Noam Čomski je napisao predgovor. Kada se vidi šta neki sa Zapada, ali i sa ovih naših prostora rade sa tom rečju, kako je zloupotrebljavaju i manipulišu njom, onda čovek zaista pomisli da je možda Čomski bio u pravu kada je predložio da je na neko vreme zaboravimo. Međutim, mislim da Srbi tu reč ne bi trebalo da zaborave, s obzirom na to da je genocid nad njima počinjen čak tri puta u posljednjih stotinu i nešto godina. Mislim tu na Prvi svetski rat, naravno i Drugi, ali i uništenje srpskog stanoništva u Krajini i na Kosovu i Metohiji. Svi ti događaji zaista odgovaraju definiciji genocida - kaže Ković.
GLAS: Nobelovac Ivo Andrić je ove prostore nazvao prokletom avlijom. Da li ćemo se te etikete ikada uspjeti otresti?
KOVIĆ: Možemo da biramo ili ćemo sarađivati ili ćemo se nalaziti u stanju večnog konflikta i sukoba koji nikome dobrog doneti neće. Ratovi koji su iza nas ostavili su mnogo zle krvi i ružnih sećanja. Velike sile su vrlo često na ovim prostorima započinjale velike ratove. I tada smo se delili na sukobljene vojske pa su muslimani bili na strani Osmanlija, rimokatolici na strani Austrije i Venecije, a pravoslavni su najčešće bili na strani hrišćana, makar oni bili i rimokatolici. Ta pozicija pravoslavnih uopšte nije bila jednostavna. Kada se Rusija podigla, od ranog 18. veka, Srbi su uvek gledali na kojoj strani je ova pravoslavna zemlja. Onda je došlo vreme kada su Srbi podržali ideju stvaranja Jugoslavije, koja je bila zasnovana na tome da se živi zajedno, bez obzira na verske i etničke razlike. Ta ideja je propala i Srbi su bili poslednji narod koji je od nje odustao. Mislim da ove iluzije ne bi trebalo oživljavati. Šta je bilo, bilo je, ali i dalje postoji potreba da se nađe neki modus vivendi. Srbi najviše insistiraju na tome, ali to je i prirodno s obzirom na to da oni egzistiraju u svim susednim državama.
GLAS: Da li je ovo što se danas dešava, ne samo u BiH, već i na Kosovu, pokušaj da se završi započeto devedesetih, kada je razbijena nekadašnja država, ali i rascjepkan srpski faktor?
KOVIĆ: Naravno. Posle razbijanja Jugoslavije, a u čemu su najviše učestvovale države poput Nemačke i SAD, sada je na redu Srbija. Otvoreno se radi na njenom rasparčavanju. To su procesi koji su uobičajeni u međunarodnim odnosima. Kad jedna država pokaže slabost, susedne države ili velike sile je rasparčavaju. Zanimljivo je da velike sile u BiH, one zapadne, podržavaju potpuno suprotne procese, jer prisiljavaju narode koji teško mogu da žive zajedno da to ostanu, ali međunarodni odnosi se menjaju. Budućnost nosi mnogo nepoznanica i rizika, tako da je potrebno da Srbi pažljivo prate ono što se događa i da svoje interese prilagođavaju politici velikih sila, a prevashodno onih koje su pokazale svoju dobru volju. Tu pre svega mislim na Rusiju i Kinu, ali i na neke druge države.
GLAS: Širom svijeta iscrtavaju se neke nove mape, odnosno interesne zone. Mogu li se praviti paralele sa nekim ranijim istorijskim periodima i kojim?
KOVIĆ: Kada se SAD pomire sa činjenicom, da nisu više jedina sila u svetu, tog časa će početi iscrtavanje novih linija razgraničenja i interesnih sfera. Takve podele nisu ništa novo. One su na Balkanu uobičajene, bar od 18. veka. I mi o tome mnogo toga znamo. Istoričari proučavaju razne dogovore velikih sila. To nije ništa novo, to je realnost međunarodnih odnosa. Zato male države i narodi moraju pažljivo da prate interese velikih sila i da na osnovu objektivnih i realnih informacija donose odluke o načinima i metodima kako da ostvare svoje nacionalne ciljeve i interese.
GLAS: Interesantna je i uloga Turske u današnjim procesima, a tu prije svega mislim na sve ono što se dešava na Bliskom istoku i u vezi sa Sirijom. Da li je ovo njihov pokušaj da ožive nekadašnje neosmansko carstvo te kako se prostori Balkana uklapaju u tu priču?
KOVIĆ: Turska je regionalna sila. Njene potencijale ne smemo nikako zanemariti. I ti potencijali su se više puta pokazali. Turska je i danas veoma agresivna. Uključena je u događaje u Centralnoj Aziji, na Kavkazu, na Bliskom istoku, ali i na Balkanu. To su područja koja ona smatra svojim, gledano iz istorijskog ugla. Smatram da je ova zemlja ipak precenila svoju trenutnu snagu i moć. U svakom slučaju Turska je za Srbiju veoma važna, pogotovo ako gledamo iz ugla obnove odnosa sa muslimanskim svetom na Balkanu. Ona u tom slučaju može igrati ulogu posrednika, ali to što Turska u ovom trenutku gradi fabriku oružja na Kosovu i Metohiji, što naoružava kosovske Albance i tu kvazidržavu to ne šalje poruku o dobrim namerama ove države. Dakle, sa Turskom bi trebalo biti vrlo pažljiv, ali isto tako ne bi trebalo imati iluziju da ova država ipak može biti strateški saveznik srpskog naroda. Ona može da bude u taktičkom smislu prijatelj, pogotovo ako se ne okrenu protiv Rusije. Ako do toga dođe, okrenuli bi leđa i nama.
GLAS: Da li Vas plaši ono što se dešava širom Evrope, a pogotovo ako vidimo koliko se novca ulaže u militarizaciju?
KOVIĆ: Bojim se da EU srlja u oružani konflikt sa Rusijom. Ona je već u tom ratu, ali na prostorima Ukrajine. Oni su tamo prisutni na posredan i neposredan način. I čovek se zapita gde je nestala pamet i istorijsko iskustvo, pogotovo nemačkog naroda iz dva svetska rata. Stvari, nažalost, idu ka veoma lošem završetku. Sve nekako podseća na kompoziciju voza koja nekontrolisano juri ka provaliji. Šine su postavljene. Kompozicija je na šinama i ona sada juri. Nadam se, da će ipak u jednom trenutku taj voz stati kada se približi ponoru. Ako na kraju dođe do nekog lošeg scenarija, pod uslovom da ne bude onaj najgori, nuklearni, onda će doći do velike promene granica u svetu, ali i na Balkanu. I to je još jedan od razloga zašto bi trebalo veoma pažljivo pratiti događaje koji dolaze.
GLAS: Pomenuli ste promjenu granica, na šta mislite?
KOVIĆ: U svim oružanim konfliktima granice se menjaju. To su tragična vremena i strašna, ali prosto mora se živeti i preživeti. Mi Srbi to vrlo dobro znamo i to su naše generacije iskusile. Moramo braniti svoje interese, a oni su definisani potrebom da se preživi, da budemo svoji na svome i sami donosimo odluke.
GLAS: Može li jačanje suverenističkh snaga, a koji mnogi nazivaju desničarima, nešto promijeniti kako bi se došlo do otrežnjenja unutar pojedinih evropskih zemalja?
KOVIĆ: Oni nisu samo desničari, oni mogu biti i levičari, kao recimo Melenšon u Francuskoj. Smatram da su neophodni ljudi i političari koji će voditi računa pre svega o interesu svojih zemalja. Neophodno je i da evropske nacije prestanu da veruju u iluzije. Evropska unija se ne nalazi ni u malo dobrom stanju. Trebalo bi što pre da se osveste i da počnu da razmišljaju o tome koliko im to, u šta su ušli, u taj eksperiment, može dobrog doneti, a koliko zla. Vidimo da je masovna imigracija u evropske zemlje i to je sve ozbiljniji problem. U Veliku Britaniju ulazi preko milion imigranata godišnje. Da ne spominjem Nemačku i druge evropske zemlje. Ove migracije sve više menjaju demografiju, utiču na ekonomiju, ali i na kulturni identitet Evropljana. Pore toga oni moraju postaviti pitanje da li je u interesu Nemačke, Francuske, Poljske ili Češke ulaženje u neki oružani konflikt, a možda i nuklerni sukob sa Ruskom Federacijom? Zbog čega bi to uradili? Koji je interes? Sve se svodi na to da li će se evropski narodi konačno probuditi. Nadam se, da će do toga doći. Želim da verujem. A ako se to ipak ne dogodi, to neće biti dobro ni po koga, ni za jednu evropsku naciju, a i mi spadamo u evropske nacije.
GLAS: Može li Evropska unija opstati u sadašnjem formatu, pogotovo ukoliko se obistine najave briselskih zvaničnika da će oni i dalje insistirati da se dio suvereniteta sa zemalja članica prebaci na Brisel?
KOVIĆ: Postoje dve opcije. Ili će se ići na decentralizaciju i obnovu suvereniteta ili na dalju centralizaciju. Nijedan scenario nije sjajan za budućnost Evropske unije kao zajednice. Zato je potrebno da evropski državnici imaju osećaj mere, kako da to dvoje pomire, odnosno usklade. Da li će oni biti u stanju da urade tako nešto? To ćemo videti.
GLAS. Ako pogledamo ko sve sjedi u Brisleu, ali i na čelu pojedinih država, stiče se utisak da nikada nije bila veća negativna selekcija?
KOVIĆ: Čast izuzecima. I to sve više shvataju i sami građani EU. Takve ljude zaista dugo nismo imali na čelu evropskih zemalja. Kako to objasniti? Kao prvo, treba videti kolike su slobode u javnom mnenju i u medijima. Pogledajte samo na kakav način se tamo piše o nekim temama, recimo o Rusiji i Ukrajini. Evropske zemlje i dobar deo sveta su još za vreme epidemije korone uvele značajna ograničenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Epidemija je iskorišćena i zloupotrebljena da se ljudi dodatno disciplinuju od strane svojih državnih elita i birokratije. I to se danas nastavlja, samo na drugim temama. Te iste elite zloupotrebljavaju moći koje su tada stekle. Deficit slobode je, nažalost, sve vidljiviji.
Dva scenarija, a nijedan nije dobar
GLAS: Može li EU opstati u sadašnjem formatu, pogotovo ukoliko se obistine najave briselskih zvaničnika da će oni i dalje insistirati da se dio suvereniteta sa zemalja članica prebaci na Brisel?
KOVIĆ: Postoje dve opcije. Ili će se ići na decentralizaciju i obnovu suvereniteta ili na dalju centralizaciju. Nijedan scenario nije sjajan za budućnost Evropske unije kao zajednice. Zato je potrebno da evropski državnici imaju osećaj mere, kako da to dvoje pomire, odnosno usklade. Da li će oni biti u stanju da urade tako nešto? To ćemo videti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.