Zoran Stanišić: Gluma oplemenjuje dušu čovjekovu

Bilo mi je ogromno zadovoljstvo da ponovo radim sa Misiračom, zaista je riječ o nadarenom reditelju. Posljednji put smo radili na predstavi "Sinovi umiru prvi", koliko me sjećanje služi. Što se tiče filma i ove predstave, osjetiće se ta razlika, što je donekle sasvim logično, jer tekst, radnja, kao i likovi, sve je to maksimalno prilagođeno banjalučkom podneblju i vremenu, ako me razumijete.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" glumac Zoran Stanišić povodom nedavne premijere predstave "Majstori, majstori", rađene po tekstu slavnog režisera i scenariste Gorana Markovića, a u režiji Marka Misirače. Ovo poznato veteransko ime banjalučkog glumišta ističe da je uloga Smaje u umnogome interesantna i da misli da mu je legla, iako je bez obzira na staž bilo nedoumica. 

- Kad je riječ o mojoj ulozi, igram Smaju, školskog domara. Onako, umnogome interesantan lik. Mislim da mi je uloga legla. A to je, znate, na filmu igrao naš veliki Pavle Vujisić. Što se tiče nekih, hajde da kažemo, prepreka tokom procesa, priznaću, bilo mi je nezgodno zbog prenatrpanosti koreografije, pri tome dosta glumaca na sceni i sve to iziskuje koncentraciju, ali najviše zbog te koreografije. Iskreno, imao sam strah da ne pogriješim u tim scenskim pokretima, jer treba da bude sinhrono, tako da - pregurali smo (smijeh). Vjerujem da smo napravili dobru stvar s predstavom i da će je publika još dugo gledati - rekao je Stanišić. 

GLAS: Ukratko, kako biste karakterno opisali Smaju? 

STANIŠIĆ: Snalažljiv, mudar i pomalo malerozan. 

GLAS: Odigrali ste veliki broj uloga u teatru, imali priliku da se oprobate u mnogim žanrovima, ali sudeći po raznim komentarima, čini nam se da Vas nekako više svrstavaju u glumce rođene za komediju. U kojim žanrovima se glumac Stanišić najljepše osjeća i može li sebi dopustiti luksuz biranja žanrova? 

STANIŠIĆ: Da, u pravu ste. Valjda (smijeh). Banjalučka publika me poznaje iz tih komediografskih relacija. Moje su uloge posljednjih nekoliko godina zasnovane na komedijama. Međutim volim da igram dramu. Ne mogu sada reći da mi je komedija po strani ili da je ne volim, razumijete, ali, ne znam, nekako dramske likove ipak igram sa posebnim ćeifom. Evo, ne baš tako davno, imadoh upravo jednu lijepu ulogicu u predstavi "Derviš i smrt". To je uloga Osmana. Imam svega nekoliko rečenica pa tu postoji jedna scena sa dervišem. Ih. Prosto sam uživao. Vjerujte mi, nasuprot tome što je mala uloga. 

GLAS: Dobili ste sjajne komentare za pomenutu ulogu u "Dervišu" i to, ni manje ni više, nego od velike glumice Branke Petrić. Bilo je jako zapaženo igranje u Narodnom pozorištu u Beogradu. 

STANIŠIĆ: Jeste, jeste. Bilo je jako zapaženo i lijepo igranje. Da, istina je. Prišla mi je poslije predstave i čestitala, rekavši kako sam od male uloge uspio napraviti nešto veliko i da je to publika i te kako primijetila. Ne znam, po mom mišljenju, glumac je zanatlija i treba da igra sve i svja. I to ne interesuje ni reditelja ni publiku, znate. On mora da obavlja svoj posao. Da se ne lažemo, gluma je divan posao (smijeh). Nekako čitav život nešto stvaraš i učiš. Uvijek iznova. Lijepa je to umjetnost. 

GLAS: Radili ste u mnogim gradovima i njihovim pozorištima. Tokom ove dugogodišnje pozorišne odiseje da li je bilo nekih prepreka za Vas kao glumca-umjetnika i koliko je izbor ove umjetnosti za životni poziv zahvalan ili nezahvalan na ovim prostorima?

STANIŠIĆ: Bilo je raznih nekih prepreka, kako da ne. Vidite, ja sam Sarajlija. Rođen sam u Sarajevu i tu sam započeo karijeru. Međutim potrefi nas ovaj prokleti rat te sam bio prinuđen da napustim Sarajevo i da odem. Otišao sam za Srbiju i tamo nastavio da se bavim ovim poslom, srećom. U početku sam živio neko vrijeme u Beogradu, da bih nešto kasnije otišao za Zaječar. U tom periodu u Beogradu su me neki ljudi gledali i preporučili ljudima iz zaječarskog teatra pa sam tamo i otišao. Evo, baš mi sad na um padaju neke predstave kao što je "Seme", koju je režirao upravo naš pokojni banjalučki reditelj Bojić. Predstava sa kojom smo dosta proputovali i jedno divno iskustvo, definitivno.
E sad, u jednom momentu smo upravo sa tom predstavom doplovili na jedan značajan pozorišni festival "Joakim Vujić", da bi me na kraju tamo spazio umjetnički krug ljudi iz pozorišta "Leskovac", koji su me na plemenit način vrbovali da dođem u njihovu pozorišnu kuću. Dakle, otišao sam tamo u Narodno pozorište "Leskovac". Čini mi se da sam se zadržao dvije i po sezone. Imao sam obezbijeđen lijep smještaj. Mislim da je čak i plata bila lijepa, s obzirom na te lude godine. Bilo je to baš lijepo vrijeme, kojeg se rado prisjećam. I nekako uvijek se sjetim mog pokojnog prijatelja i kolege Mićka (Dragan Mićalović) sa kojim sam dosta vremena provodio u druženju. Inače, to je otac naših sada poznatih glumica Slobode i Dragane. 

GLAS: Kada smo kod djece, i Vaša je kćerka krenula očevim umjetničkim stopama, zar ne? 

STANIŠIĆ: Da, da. Moja je kćerka završila glumu na Akademiji u Sarajevu, a mimo toga i pedagogiju. Trenutno radi kao profesor u Umjetničkoj školi, dakle nije vezana, kao ja, za pozorište. I da, pored toga je urednica programa na Fejs televiziji. Usput, snima filmove, serije... Što bi se reklo, svestrana je i voli da radi (smijeh). 

GLAS: Iza Vas su mnogi pozorišni projekti. Kažu da mnogi glumci koji su odigrali ogroman broj predstava nemaju puno riječi hvale za komade u kojima su igrali. Obično izdvoje dvije-tri predstave, dok ostale svrstavaju u one u kojima je glumac bio "izvođač radova".

STANIŠIĆ: Kako da kažem, glumac jeste izvođač radova, ali istovremeno daje dušu, slično nešto kao kod majstora Đepeta, koji je Pinokiju udahnuo dušu, razumijete (smijeh). Tako da slobodno mogu da kažem da su glumci majstori umjetnosti koji svojim likovima udahnjuju dušu. A da izdvojim neku predstavu, teško, mnogo se igralo i mnogo toga mi je drago. 

GLAS: Imali ste izleta i na TV, gdje ste snimili nekoliko serija i filmova... Mahom su to manje uloge, ali zapažane i te kako u nekim projektima. Uostalom, Stanislavski je rekao: "Nema malih uloga, ima malih glumaca" pa kakva iskustva nosite ispred kamera?

STANIŠIĆ: Pred kamerom je lakše glumiti nego u pozorištu. Znate, na filmu ako pogriješite uvijek možete ponoviti, dok je u teatru to skoro pa neizvodljivo. Elem, radio sam nekoliko projekata prije rata, čak sam imao neka dva projekta američko-italijanske produkcije, svakako uzbudljivo i onako, što bi se kazalo, imalo se štogod naučiti u tim procesima. Interesantno je bilo sa tim strancima. A snimao sam naravno i sa našima neke projekte. 

GLAS: Moramo spomenuti fenomen poznat kao serija "Dobro jutro, komšija". Doživjela je ogromnu popularnost i postala fenomen, kada je riječ o gledanosti, ali sa druge strane olako se opisuje kao populistički humor. U seriji ste igrali Mladena, zanimljivu ulogu. Kako generalno gledate na sam taj projekat?

STANIŠIĆ: Svaka roba ima svoju mušteriju. Ta serija je našla svoju publiku, ne samo na našim prostorima nego i dosta šire, po dijaspori, to je skoro pa nevjerovatno i dobro ste rekli, postala je fenomen! Eto, ja nemam tu neku naročitu ulogu, bio sam u svega nekoliko epizoda, ali dječurlija me spopada i zaustavlja na ulicama, hoće da se slikaju i usput bacaju neke replike i folove mog lika i ostalih likova iz serije, razumijete?! Stvarno je mnogo popularno. Pri tome još jedan podatak, možda ne znate, ali evo, sad mi pada na pamet. Znate, to se snima u prelijepom selu Orlovac kraj Prijedora. Iznenadilo me je koliko zapravo ljudi dolazi na set i samo posmatra snimanje serije i kako to sve funkcioniše iza kamera. I eto, možete zamisliti tu njihovu radost i sreću i najzad najljepši od svega je taj aplauz koji udijele kada glumci, recimo, završe svoju scenu snimanja. Tako da, što se tiče tog projekta, samo imam riječi hvale za kompletno rukovodstvo serije "Dobro jutro, komšija". 

GLAS: Jedan ste od rijetkih koji vole da se druže, a i da pomažu mladim glumačkim snagama koje dolaze. Zaista, imamo dosta talentovanih mladih glumaca. Po Vašem mišljenju koga vidite u NPRS kao nosioca repertoara, barem kada je riječ o mlađim glumcima? 

STANIŠIĆ: Mladima koji su dolazili u teatar, iskreno, nastojao sam da se približim ljudski, prijateljski, drugarski. Ako mogu nešto da ih posavjetujem, tu sam, ukoliko suprotna strana to želi. Ne znam. Tako sam vaspitan. To sam ja. A što se tiče ovog nosioca repertoara (smijeh). Po mom mišljenju to je definitivno Danilo Kerkez, eto, njega bih posebno izdvojio uz dužno poštovanje prema drugim mladim i nadarenim glumcima. Mislim da je Danilo sazrio u vrsnog glumca i da je postao prava glumčina. Sasvim sigurno će biti budućnost, ne samo ovog našeg Narodnog pozorišta nego i šire.

GLAS: Postoje razne definicije za glumu, ali kako je doživljava Zoran Stanišić danas, s obzirom na pređenu kilometražu i nakupljeno iskustvo? 

STANIŠIĆ: Gluma pročišćava! Kompletna čovjekova negativna energija raspiruje se kroz likove koje glumac tumači, stoga bih mogao reći da gluma čisti i oplemenjuje dušu čovjekovu. 

GLAS: Kad čujete za film "Mejdan Simeuna Đaka" na šta prvo pomislite? 

STANIŠIĆ: Ah, pa to je bio prvi projekat u produkciji tadašnjeg RTRS-a. Svašta mi prolazi kroz sjećanje. Ali prvo što mi pada na pamet su možda ta predivna druženja sa našim glumcima, recimo tu je bio veliki Danilo Lazović zatim Aleksandar Berček, Tika Stanić i mnogi... I to je jeste najbolja strana našeg posla. Po mom mišljenju. Manastir Gomionica! Tu smo snimali. I sjećam se da su nas često obilazile igumanija i monahinje te su nas u više navrata potpomagale nekim medom, rakijom, itd... Prelijepa neka vremena!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.