Glu­mac Bo­jan Ko­lo­pić u su­sret iz­vo­đe­nju pred­sta­ve "Što te ne­ma": Ne postoji ništa gore od zabranjene ljubavi

Milanka Mitrić
Glu­mac Bo­jan Ko­lo­pić u su­sret iz­vo­đe­nju pred­sta­ve "Što te ne­ma": Ne postoji ništa gore od zabranjene ljubavi

Pri­pa­la mi je ve­li­ka čast i od­go­vor­nost da tu­ma­čim lik Alek­se Šan­ti­ća. Po­sle pr­vog či­ta­nja i odu­še­vlje­nja tek­stom i ulo­gom ko­ja mi je do­de­lje­na, po­čeo sam da is­tra­žu­jem i pro­na­la­zim či­nje­ni­ce ko­je mi mo­gu po­mo­ći da što ve­ro­do­stoj­ni­je od­i­gram lik ve­li­kog pe­sni­ka.

Ka­zao je ovo u raz­go­vo­ru za "Glas Srp­ske" glu­mac Bo­jan Ko­lo­pić, ko­ji tu­ma­či lik Alek­se Šan­ti­ća u pred­sta­vi "Što te ne­ma" na­sta­loj u ko­pro­duk­ci­ji Na­rod­nog po­zo­ri­šta Re­pu­bli­ke Srp­ske, HNK Mo­star i Na­rod­nog po­zo­ri­šta Mo­star. Iz­vo­đe­njem ko­ma­da, 18. ok­to­bra u 20 ča­so­va, bi­će otvo­re­na 90. se­zo­na u Na­rod­nom po­zo­ri­štu RS.

- Jed­na od naj­za­ni­mlji­vi­jih stva­ri bi­la mi je ta da je on bio ne­iz­mer­no ve­zan za ovu sre­di­nu i da jed­no­stav­no ni­je mo­gao bez Mo­sta­ra, ko­jem se uvek vra­ćao gde god da je od­la­zio - do­dao je Ko­lo­pić.

GLAS: Šta mo­že­te da nam ka­že­te o ra­du na pred­sta­vi i  pri­pre­ma­nju za ulo­gu? Rad­nja pra­ti Šan­ti­ćev ži­vot, ži­vot Mo­sta­ra, ali i tra­gič­nu lju­bav An­ke To­mli­no­vić i Šan­ti­ća. Ka­ko je bi­lo oži­vje­ti ne­što ta­kvo?

KO­LO­PIĆ: Ak­ce­nat u na­šoj pri­či je sta­vljen, ka­ko ka­že­te, na tra­gič­nu lju­bav An­ke To­mli­no­vić i Alek­se. Kroz isto­ri­ju se pre i po­sle to­ga to­li­ko pu­ta do­ga­đa­lo da ro­di­te­lji bra­ne de­ci da se vi­đa­ju sa ne­kim ko je dru­ge ve­re. Ne znam ima li išta go­re ne­go za­bra­nji­va­ti ne­kom da vo­li. To je to­li­ko tra­gič­no i ta­kvim či­nom za­si­gur­no mo­že­te sa­mo da upro­pa­sti­te ne­či­ji ži­vot. 

Šan­tić je, kao i mno­gi dru­gi lju­di ko­ji su nas za­du­ži­li, kraj svog ži­vo­ta pro­veo u be­di i si­ro­ti­nji. Po­sto­ji di­van sni­mak u kom Cr­njan­ski go­vo­ri o nje­mu, gde ka­že da mu je pred kraj ži­vo­ta Alek­sa iz­gle­dao kao osi­ro­ma­šen beg ko­ji ni­je pro­dao oče­vu ku­ću, alu­di­ra­ju­ći na to da je upr­kos te­škom ži­vo­tu ostao do­sto­jan­stven, us­pra­van i ot­men. Po­ni­kao je u bo­ga­toj tr­go­vač­koj po­ro­di­ci i imao je sve uslo­ve da, ka­ko se to da­nas ka­že, ima "la­go­dan ži­vot", ali on je is­tra­jao u to­me da, upr­kos ne­go­do­va­nju nje­go­vih naj­bli­žih, pi­še po­e­zi­ju. To je je­dan od naj­sve­tli­jih pri­me­ra čo­ve­ka ko­ji sle­di svoj ta­le­nat i ono što mu je da­to od Bo­ga. Da­nas se uspe­šnim sma­tra naj­če­šće onaj ko­ji po­se­du­je što vi­še ma­te­ri­jal­nog, dok za­bo­ra­vlja­mo one ko­ji su nam u ama­net osta­vi­li kul­tu­ru i du­hov­nost. Na­dam se da ću svo­jom igrom us­pe­ti da do­pri­ne­sem to­me da se vi­še ugle­da­mo i raz­mi­šlja­mo o pra­vim lju­di­ma i uzo­ri­ma kao što je Alek­sa Šan­tić.

GLAS: Ka­kva je bi­la sa­rad­nja sa glum­ci­ma, ko­le­ga­ma iz osta­lih po­zo­ri­šnih ku­ća?

KO­LO­PIĆ: Dra­go­ce­no je is­ku­stvo za sva­kog glum­ca ka­da pro­me­ni sre­di­nu i uče­stvu­je u ra­du sa lju­di­ma iz dru­gih po­zo­ri­šta. Imao sam tu sre­ću da se sku­pi sjaj­na eki­pa sa re­di­te­ljem Ero­lom Ka­di­ćem na če­lu. Ener­gi­ja me­đu glum­ci­ma je pre­div­na. Ve­li­ka je stvar ka­da u ra­du stek­neš no­va pri­ja­telj­stva, pro­ve­deš sko­ro dva me­se­ca u dru­gom gra­du i bu­deš ugo­šćen ova­ko kao ja u Mo­sta­ru, kod go­spo­di­na Ja­smi­na Kr­pe, ko­le­ge glum­ca ko­ji ta­ko­đe igra u pred­sta­vi. Aj­lu Ham­zić i Iva­na Sko­ku znam već du­gi niz go­di­na i ne­iz­mer­no mi je dra­go što po­no­vo sa­ra­đu­je­mo, za­jed­no sa Še­ri­fom Alji­ćem, Ve­dra­nom Vi­lo­gor­cem, Ja­smi­nom Kr­pom, Lji­lja­nom Če­kić i El­me­di­nom Ba­la­li­ćem Ti­ti­jem, ko­ji svi­ra har­mo­ni­ku i uži­vo iz­vo­di mu­zi­ku na sce­ni. Sce­no­gra­fi­ju pot­pi­su­je Dra­ga­na Pur­ko­vić-Ma­can, a ko­sti­mo­gra­fi­ju Iva­na Ri­stić.

Tu su i na­ši naj­mla­đi dru­ga­ri, Alek­sa Krulj, Di­no Spa­hić, Aljo­ša Gold i Igor Vu­ho­vac, ko­ji u al­ter­na­ci­ji igra­ju Alek­su i Pe­ru ka­da su bi­li de­ca. Naj­i­skre­ni­je se na­dam da će ovaj za­jed­nič­ki rad tri po­zo­ri­šta bi­ti sa­mo po­če­tak jed­ne du­go­roč­ne sa­rad­nje, ko­ja će pod­sta­ći i dru­ge po­zo­ri­šne ku­će da se još vi­še udru­žu­ju i ra­de za­jed­no. To je ve­li­ka stvar za sva­ki te­a­tar, za sva­kog uče­sni­ka i za na­šu pu­bli­ku.

GLAS: Ra­ni­je ove go­di­ne ra­di­li ste na ko­ma­du "Po­no­vi­lo se ono što ni­kad ni­je bi­lo". Bio je to sa­mo je­dan ma­li po­vra­tak po­e­zi­ji. Da li je u pla­nu još ta­kvih pro­je­ka­ta? Ima­te li že­lju da igra­te još ne­kog pje­sni­ka ne­kad u bu­duć­no­sti?

KO­LO­PIĆ: Ka­ko mi se u krat­kom vre­men­skom pe­ri­o­du de­si­lo da u svo­joj ma­tič­noj ku­ći u dve raz­li­či­te pred­sta­ve igram ka­to­lič­kog sveštenika ("Usa­mlje­ni za­pad" i "Ka­ko za­smi­ja­ti Bo­ga"), mo­žda se de­si i to da na­kon ovo­ga do­bi­jem da igram još ne­kog pe­sni­ka, ne bih se bu­nio (smi­jeh).

"Po­no­vi­lo se ono što ni­kad ni­je bi­lo", mo­no­po­e­zi­ju sa go­sti­ma, ka­ko sam od mi­lja na­zvao tu pred­sta­vu, iz­veo sam do sa­da sa­mo na "Ba­nja­luč­koj ljet­noj sce­ni". Imam u pla­nu da je sa još ne­kim pri­ja­te­lji­ma glum­ci­ma adap­ti­ram za po­zo­ri­šnu sce­nu i obo­ga­tim mu­zič­kim de­o­ni­ca­ma. To još ni ti mo­ji pri­ja­te­lji na zna­ju, pla­ni­ram da ih oba­ve­stim ka­da se vra­tim u Ba­nja­lu­ku. Ta­ko da zna­te, ako je usko­ro ne od­i­gram po­no­vo, oni su kri­vi (smi­jeh).

GLAS: Sma­tra­te li da nam u ovom vre­me­nu svi­ma ne­do­sta­je vi­še po­e­zi­je, vi­še po­sve­će­no­sti ne­kim li­je­pim dje­li­ma, lju­di­ma, pa sa­mim tim i pred­sta­va­ma, i uop­šte umjet­no­sti?

KO­LO­PIĆ: Sva­ka­ko da ne­do­sta­je. Bi­lo bi do­bro da ima vi­še tih le­pih stva­ri ko­je po­mi­nje­te, ali po­sta­je već po­ma­lo iz­li­za­no to ne­ko kao kri­ti­ko­va­nje da­na­šnji­ce. Ne­ko­li­ko pu­ta mi se de­si­lo da sam u dnev­nim no­vi­na­ma či­tao ka­ko ne­ko kri­ti­ku­je npr. ri­ja­li­ti pro­gra­me na jed­noj je­di­noj stra­ni­ci ko­ja je na­me­nje­na kul­tu­ri, a po­red to­ga ima če­ti­ri stra­ni­ce upra­vo o tim istim ri­ja­li­ti pro­gra­mi­ma. Kul­tu­ra se upor­no sma­nju­je, a ovo se upor­no pro­ši­ru­je. To je i ap­surd­no i sme­šno i tu­žno u isto vre­me. Da­le­ko od to­ga da ne tre­ba kri­ti­ko­va­ti, ali tre­ba de­la­ti, de­la­ti i de­la­ti.

GLAS: Je­smo li u ovom ha­o­su sva­ko­dne­vi­ce ma­lo za­bo­ra­vi­li na sve li­je­po, po­put po­e­zi­je i ka­ko da in­spi­ri­še­mo dru­ge da joj se vra­te?

KO­LO­PIĆ: Pre ne­ko­li­ko go­di­na sam sa pri­ja­te­lji­ma go­vo­rio po­e­zi­ju u Go­spod­skoj uli­ci i to je bi­lo jed­no sjaj­no is­ku­stvo, gde se vi­de­lo da lju­di vo­le i že­le da ču­ju po­e­zi­ju. Ne­ko­li­ko pu­ta smo to ura­di­li, a sad već du­go vre­me­na ni­smo. Za­što ni­smo? Za­to što smo se ule­nji­li ka­da je ta stvar u pi­ta­nju. Tre­ba se­be kri­ti­ko­va­ti i okru­ži­ti se lju­di­ma ko­ji će ti s vre­me­na na vre­me re­ći, ili ti nji­ma: "Haj­de­mo sad, od­mah! Ja ho­ću ako ćeš ti sa mnom!"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana