Boris Šavija za “Glas Srpske”: Televizija može da postane ubica glume

Rekao je ovo za “Glas Srpske” banjalučki  glumac Boris Šavija komentarišući nagradu za najboljeg glumca dodijeljenu na Teatar festu “Petar Kočić” za rolu Nedeljka u predstavi “Jugoslavija, moja otadžbina”, koja je po njegovim riječima važan podsticaj, posebno što je priznanje stiglo na “domaćem” terenu.

- Potrebno je glumcu da bude potapšan po ramenu, jer najveće hvale i panegirike dobija uglavnom posthumno, kad je već kasno. Kad bi za života čuli ono što se o njima govori u nekrolozima i na komemoracijama, možda bi bolje i duže poživjeli. Malo se šalim, ali ima istine u tome. Treba ljude hvaliti i nagrađivati dok su živi. Poslije im ne znači ništa. “Babo ruč'o!”- tvrdi poznati umjetnik.

GLAS: Uloga Nedeljka jedna je od najkompleksnijih karaktera u komadu kako na ličnom planu, tako i na društvenom. Koliko je to iskustvo bilo zahtjevno za Vas?

ŠAVIJA: Nezahvalno je verbalizovati i objašnjavati put kojim se dođe do uloge. Taj proces je zamršen, ne da se prosto objasniti, a onda, pokušavajući, čovjek se uhvati kako sve što kaže zvuči kao mistifikacija. Sigurno je da je bilo zahtjevno i mnogostruko kompleksno. Svijet romana i karakter koji tumačim su miljama daleko od svega što sam ja privatno. Tu je trebalo razvrstati i posložiti mnoštvo utisaka, racionalno i emotivno, uključiti maštu i uobrazilju, jer sam se našao na terenu koji ne pripada mom neposrednom iskustvenom polju. Posebno je bilo zanimljivo što sam neke scene morao igrati uslovno rečeno realistično, a neke su flešbekovi, koji se moraju igrati iz percepcije sina, onako kako ih je on upamtio i doživio. U interakciji sa kolegama probati zamišljeno i onda te komadiće na kraju valja sklopiti u jedan vitraž, ali tako da bude autentičan, prirodan i istinit. U tome mi je pomogao reditelj Marko Misirača, zajednička kontempliranja i na sceni i van nje. Imao sam ispred sebe dobrog reditelja kojem vjerujem, koji ima dobro oko i zna da cijeni glumca. Ponosan sam na rezultat saradnje.

GLAS: Predstava je dugo nastajala i kako ste Vi rekli, prošla  pravu golgotu do premijere u Banjaluci.

ŠAVIJA: Predstava je inicijalno trebala da bude koprodukcija NPRS-e i Gledališča Koper. U tom poduhvatu nas je omela jednim dijelom i nesrećna pošast koja nas je zadesila, a sa druge strane je, na svojim začecima, u nekakvim opskurnim kružocima i zakulisnim malograđanskim ujdurmama apriori anatemisana i paljena na lomači kao vještica. Proglašavana “antisrpskom”, (šta god to značilo) bez obzira što je još nije bila urađena i što je niko nije ni vidio. Došla su do mene i neuka naklapanja dokonih  “stručnjaka opšte prakse” sa društvenih mreža. Nikad ne bih učestvovao ni u čemu što služi takvoj vrsti propagande. Sva ta neosnovana sablazan i “odbrana srpstva” od mene i mojih kolega je potpuna budalaština, za to ti dobar stojim. Ne samo ja, nego i publika koja je imala priliku da vidi predstavu. Kritizeri su promašili cijeli fudbal.

GLAS: Kako je bilo raditi u jednoj takvoj koprodukciji, na dva jezika u ansamblima dva teatara?

ŠAVIJA: Kasnije je koprodukciju preuzelo pozorište iz Prijedora, tako da su na sceni glumci iz tri ansambla. Dvojezičnost je imanentna u samom tekstu, tako da je ona prirodan i divan kuriozitet koji krasi ovu predstavu. Uprkos nizu poteškoća, odlaganju, uskakanju, iskakanju, uspjeli smo izgurati stvar i završili sezonu sa preko trideset predstava i jedanaest nagrada, a time se malo koje pozorište može podičiti, pogotovo ako se radi o koprodukciji. Iz nje su se izrodila divna prijateljstva između nas i glumaca, rukovodstva i tehničke ekipe iz Gledališča u Kopru i Prijedoru. Jedna heterogena ekipa vrlo brzo je postala homogena. To prijateljstvo je ono što će nam ostati i kad se ova predstava ne bude više igrala. Na to sam, takođe, ponosan.

GLAS: U vašem matičnom pozorištu NPRS radili ste komad “Stranci u noći”, u kojem je rola Nikole, ostvarila pohvalne kritike. Koliko smo danas svi mi Nikola, čovjek izgubljen u eri brze komunikacije i površnih emocija?

ŠAVIJA: Nikola nije izgubljen u tom smislu. On je žrtva, zatočenik staklenog zvona, koji je sam oko sebe sagradio gurajući stvari pod tepih, zataškavajući probleme koji ga se najličnije tiču.  Tema otuđenosti je starija od ovog komada i nije, isključivo, svojstvo i bauk vremena u kojem mi živimo, ali je sada transparentnija i eksplicitnija. Ponavljam nekoliko puta u intervjuima da mislim kako se ljudska priroda suštinski ne mijenja. Pametni telefoni, društvene mreže, internet, itd.  su poslužili da se stvar katalizuje i postanu očiglednije neke osobenosti koje su ranije bile u zapećku, samo u naznakama, nisu dobile neophodan poligon da se do krajnosti razviju. Tako da je sada ta “izgubljenost”, samo očiglednija.

GLAS: Koliko su domaći serijali “Meso” i “Kosti” otvorile regionalno tržište domaćim glumačkim snagama i šta vidite pozitivno, a šta negativno u toj eri hiperprodukcije TV-serija?

ŠAVIJA: Sigurno da su te serije dosta pomogle da nam se otvore televizijska i filmska vrata koja su prije bila otškrinuta, da se stekne uvid u potentnost ovdašnjeg glumišta. Tome su doprinijele i predstave Narodnog pozorišta koje igramo širom tzv. regiona. Dobra je stvar što se mnogo radi i snima, što glumci imaju posla. Iz kvantiteta se neminovno izrodi kvalitet. Loše je što u tom konglomeratu ima svega i svačega, i žita i kukolja. Ima neukusa i budalaština koje pas s maslom ne bi pojeo.  Još je jedna stvar zabrinjavajuća. Televizija, insistirajući na instant rezultatima, zna da bude ubica glume. Snimanja su skupa, uglavnom se nema vremena za probe i podrobne razrade, tako da su glumci prinuđeni da se hvataju prvoloptaških rješenja, klišeja i ranije otvorenih fioka. Ko šta uhvati na dar, neposrednost i šarm - uhvatio je. Nema prostora da glumac prođe dugotrajan proces, kakav prolazi u pozorištu.

GLAS: Iako je teatar, kao i ostatak kulture, u zapećku institucionalnog djelovanja, Banjaluka je paradoksalno stvorila vrlo uspješnu pozorišnu scenu koja parira i većim sredinama.

ŠAVIJA: Osnivanje Akademije umjetnosti je, u tom smislu, najvažnije što se u ovom gradu dogodilo. Iz nje svake godine, još od prve, moje generacije, izlaze daroviti i sposobni mladi ljudi koji dolaze u pozorište. Zahvaljujući tome i entuzijazmu pojedinaca, desilo se to što se desilo. Nažalost, to nije produkt ne znam kakvog planskog osmišljavanja i kulturne politike. Da jeste, imali bismo više pozorišta, muzičkih dvorana i galerija. Recepta nemam, osim da svako pošteno zasuče rukave, dohvati se svog posla i radi najbolje što može. Na svoju dobrobit i na dobrobit zajednice u kojoj živi.

GLAS: Da li postoji neka rola ili makar umjetnički san u kojem biste voljeli da se oprobate ako bi se kockice poklopile?

ŠAVIJA: Nije pozorište više kao što je bilo ranije, gdje se sve zasnivalo uglavnom na realističkom prosedeu, pa su glumci znali godinu dana unaprijed šta igraju i kako da se, shodno tome, i pripreme. Danas ne možeš da se pripremaš prije nego što saznaš u kojem pravcu će ići predstava, ko je reditelj, kakav je koncept i ključ kojim se pristupa komadu. Tako da glumačka maštanja i ambicije mogu ići u smislu: Želim da igram to i to, u takvoj i takvoj koncepciji, sa tim i tim rediteljem i ovim ili onim partnerima. Sve su to previše konkretne želje i predviđanja da bi se ispunila, tako da mahom ostanu jalova. Ja sam se još kao mlad glumac naučio da nisi ti taj koji bira uloge, nego uglavnom bivaš izabran. Primjereno tome, moje želje su opštije. Volio bih da me biraju u dobre komade, da se bavim temama koje su meni bliske, uzbudljive i važne i da igram u predstavama iza kojih mogu da stojim punim glumačkim i ljudskim integritetom. Želim da dobijam uloge u kojima će moja glumačka priroda i prizma kroz koju posmatram svijet što više doći do izražaja.

GLAS:  Osim gostovanja u regionu sa pomenutim pozorišnim komadima, šta trenutno radite i gdje vas gluma vodi u narednom periodu?

ŠAVIJA: Protekla sezona je bila prilično radna, burna i plodonosna. Radio sam dosta i u pozorištu i pred kamerom, bio na gostovanjima i festivalima. Uskoro treba da mi izađu serije “Klan 2”, “Klan 3” i druga sezona serije “Branilac”.  Ne žalim se, ali osjećam da mi je potreban odmor. Upravo sam se vratio s puta, igrali smo predstavu u Portorožu i Puli, ostalo mi je još nekoliko dana snimanja prije odlaska na odmor.

Muzika

GLAS: Za jedan dio javnosti Vaš kompozitorsko-muzički doprinos za predstave “Zlatno doba i za “Ježevu kućicu bio je prilično iznenađenje, ali muzika je na neki način jedan od glavnih  “krivaca” za vaš profesionalni životni izbor?

ŠAVIJA: Otkad znam za sebe muzika mi je bila uzbudljiva. Prije akademije sam se bavio muzikom i iz muzike došao u pozorište.  Muzika i gluma su grane istog stabla, imaju mnogo zajedničkog, prožimaju se. U mom pozivu svaki dar i vještina kojom vladaš zna da bude od koristi. Posebno zadovoljstvo mi je bilo raditi autorsku primijenjenu muziku za pozorište. To je ono čemu bih se u budućnosti volio više posvetiti. Na sceni sam više od dvadeset godina i tek sada mogu reći da sam donekle izučio zanat. Svaštarenje, koliko god je uzbudljivo, nosi sa sobom zamku da ni u čemu ne dobaciš do krajnjih granica i svog maksimuma. Da bi bio dobar, pored elementarnog dara, moraš uložiti veliki trud, mora se zagrijati stolica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.