Stevo Grabovac, pisac za "Glas Srpske": Htjeli to ili ne, mi smo svjedoci vremena

Milanka Mitrić
Stevo Grabovac, pisac za "Glas Srpske": Htjeli to ili ne, mi smo svjedoci vremena

Pisanje je uvijek i pročišćenje. Umjetnost je asketski čin. Ili bar takav treba da bude, tako da uvijek postoji izvjesna vrsta katarze u stvaranju bez obzira koliki naš otklon od toga bio.

Rekao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" banjalučki pisac Stevo Grabovac, čiji roman "Mulat albino komarac" je, uz još pet romana, bio uvršten u najuži izbor za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.

- Često sam dobijao od ljudi komentare da su im neki dijelovi mog romana dolazili kao okrepljenje, utjeha, čak i olakšanje. Znam da zvuči kao neka floskula, ali to zaista mislim: takvi komentari su me jedino i ubijedili da ovo nisam napisao zalud.

GLAS: I koliko je Vama kao autoru bilo teško dati dio sebe drugima kroz riječi na stranicama?

GRABOVAC: Često sam ovo čuo i pročitao: u pisanju moraš ići do kraja. Bukovski je tome još dodao: ako nećeš, nemoj ni da pokušavaš. I nema tu neke kalkulacije. To je naprosto tako. Nisam uopšte mislio o tome kako je meni, u tom nekom kreativnom procesu ja sam bio samo medijum kroz koga su se materijalizovale misli i emocije i ništa drugo.

GLAS: Smatrate li da umjetnik treba da u onome što stvara uvijek ostavlja svjedočanstvo vremena, bila to prošlost ili sadašnjost? Da li je dužnost pisca da na neki način bude svjedok?

GRABOVAC: Htjeli ili ne, mi smo svjedoci vremena. Ono nas obilježava i mi pokušavamo u njemu da ostavimo svoj trag. Ne mislim samo na umjetnike, već generalno na sve ljude. Umjetnik ima to "prokletstvo slobode" koje mu daje za pravo da sebe postavlja u ulogu svjedoka vremena. A ništa nije darovano, i ta sloboda ima svoj ceh, tako da je u tu cijenu slobode uračunata i dužnost koju ima prema svakom zdravomislećem biću.

GLAS: Kad bismo ostali bez sjećanja postali bismo niko?

GRABOVAC: Da, u stanjima amnezije ljudi se sjećaju mnogih stvari i postupaka koje su nekad naučili i koje sasvim prirodno prihvataju. Međutim u nedostatku sjećanja gube svoj identitet. Ne znaju ko su. Tako da su sve ove naše mehaničke radnje koje svakodnevno obavljamo i za koje nekad pokušavamo da kažemo da su definicija nas, zapravo nešto što nismo mi već naučen impuls. Ono što postoji u našim sjećanjima daje nam naš identitet.

GLAS: Kako posmatrate kulturu sjećanja uopšte? Pamtimo li dovoljno, sjećamo li se dovoljno, govorimo li dovoljno? I kakva promjena je potrebna?

GRABOVAC: Ne mislim da smo skloni zaboravu, ali smo skloni potiskivanju. Spremni smo da naprosto prenebjegnemo neke stvari. Kao da se nisu desile. Jedina promjena koja je zaista potrebna jeste samospoznaja. I to se odnosi na svakog živog čovjeka na ovoj planeti. Ukoliko bi samo jedan bio bez samospoznaje to bi opet bio mogući poligon za zlo. Naravno, jasno vam je da je ovo utopija o čemu govorim, jedna bajka i jasno nam je da ne živimo u svijetu koji je i blizu toga. I zato je jedino moguće da svaki pojedinac na svom ličnom planu učini ono što može. Opet kažem, to je samo moje mišljenje i uopšte se ne mora smatrati relevantnim.

GLAS: Svjedoci smo hiperprodukcije u svakom smislu, pa i u književnom. U moru stranica, izdanja i šarenila korica raznih žanrova, mislite li da kvalitet neminovno mora da ispliva?

GRABOVAC: Zaista ne znam. Postoji to uvjerenje, ali ponekad liči i na samozavaravanje. Mada, svaka knjiga nađe svog čitaoca, kao što se uvijek pokušava napraviti granica između toga šta je kvalitetno, a šta nije. U moru hiperprodukcije teško je znati šta je šta doduše, međutim, ima i ta neka čudna osobina ljubitelja umjetnosti; oni naprosto imaju izoštrena čula da neke stvari prepoznaju.

GLAS: Deset godina nakon prvih nacrta za pisanje ovog romana, našao se među pet izabranih za NIN-ovu nagradu, od njih 200. Da li ste kad pomišljali da bi nešto takvo moglo da se desi?

GRABOVAC: Naravno da nisam. U stvari čak i da sam razmišljao to je mogla biti samo neka nedefinisana maštarija. Kad je već došlo do tog slanja za NIN-ovu nagradu, mislim da sam slavodobitno rekao da mogu bez nekih većih problema ući u onih 30 ili 32 autora koji su na početku odabrani. I kad se to zaista desilo,  ja sam bio zadovoljan i rekao sam da je to - to. Dalje od toga je već nešto o čemu nisam ni sanjao.

GLAS: Koliko nagrade mogu da budu motivišuće za jednog pisca?

Naravno da mogu. Podsticaj su u svakom smislu, u novčanom jer pružaju tu mogućnost da imaš veću slobodu i više prostora za vlastiti kreativni rad, a u duhovnom smislu su ono zadovoljenje, zadovoljština koju dobiješ za svoj trud i podsticaj da se razvijaš. Naravno da nose težinu i jačinu u sebi, a ja toga postajem svjestan tek posljednji dana iskreno reakcijama ljudi mnogo više nego svojim.

GLAS: Književnost se u posljednjih nekoliko godina, u Banjaluci (pa i u čitavoj državi) malo pomjerila s mrtve tačke u kojoj je bila. Mislite li da nam tek dolaze bolji dani za pisanu riječ? I šta nam još nedostaje na polju kulture uopšte? Nekad možda samo entuzijazam nije dovoljan.

GRABOVAC: Nedostaje mnogo toga. Kad govorimo o entuzijazmu, ja često pominjem dvoje sjajnih ljudi, Borisa Maksimovića i Sanelu Babić. Boris je moj izdavač i veoma često kažem jedini pravi izdavač na ovim prostorima. A Sanela stoji iza "Imperativa", udruženja za promociju i popularizaciju književnosti. Naravno da ih pominjem zato što ih znam, ne mogu pričati o ljudima koje ne znam, ali vjerujem da se sa istim entuzijazmom i istim problemima susreću i mnogi drugi. A njih dvoje sam pomenuo jer samo kroz takve ljude dolaze bolji dani za pisanu riječ. Ne kažem ja da su oni jedini, ali jesu oni koji se zaista daju u to što rade i čine to nesebično, a to do sada nije bio slučaj. E sad, da li oni mogu da žive od svog entuzijazma kao i ja od svoje vjere, to su već pitanja za duge diskusije.

 

NOVI ROMAN

GLAS: Što se pisanja tiče, radite li na nečemu novom?

GRABOVAC: Trudim se da pišem svakodnevno. Naravno, novonastale okolnosti su me već nekoliko dana odvojile od ovoga i sad mi djeluje kao da sam posljednji put nešto zapisao prije nekoliko godina iako je to objektivno bilo prije nekoliko večeri. Tako da... radim na novom romanu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana