Slađana Kilibarda, režiserka: Živimo čudnim životima, u kojima ne poznajemo jedni druge

Milanka Mitrić
Foto: T. Jagodić

Predstavu smo počeli da radimo 2019. godine. Tada se snimao i film “Dara iz Jasenovca”, tako da je tad puno glumaca polako nekako odlazio. Predstava je tada trebalo da bude završena, ali je rad prekinut. Dogovarali smo se za 2020. godinu, ali tada je krenula korona. Sve je prolongirano i iz još nekih razloga. S razmakom od godinu i po dana, ja sam, u stvari, ponovo režirala predstavu. Sam moj pogled na tekst je drugačiji. Tada sam radila pod nekim pritiskom i dosta brzo.

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske”, režiserka Slađana Kilibarda, govoreći o predstavi “Stranci u noći”, koja će premijerno biti odigrana u petak na velikoj sceni ovog teatra s početkom u 20 časova. U pitanju je komad režiran po scenariju Ane Đorđević, a sam tekst inspirisan je filmom “Savršeni stranci” koji je režirao Paolo Đenoveze.

- Sad polako čistimo stvari, radili smo koreografije i bilo je dosta posla, jer  postavka nije rađena kao obična komedija i nešto što treba da zasmije publiku. Više smo u tom tekstu išli da tražimo elemente Čehova, te neke velike ljudske drame. Iz tog dramskog dalje kreću svi komični elementi. To je dosta minuciozan posao i a mene i za glumce - dodala je Kilibarda.

GLAS: Banjalučka publika imala je priliku da prije nekoliko godina na “Zapletu” gleda verziju ove prestave u izvođenju ansambla Beogradskog dramskog pozorišta. S obzirom na to da postoji nekoliko verzija ove predstave, recite nam nešto više o Vašem načinu i pristupu. Šta je drugačije?

KILIBARDA: Ovakva predstava je rađena u Skoplju, Mariboru, u Zagrebu. Beogradsku verziju nisam gledala. Ja sam, ipak, tekst Ane Đorđević malo adaptirala. U nekom mom viđenju života tih ljudi i kako pojedini parovi komuniciraju, kakvi su njihovi odnosi. Ono što je razlika u odnosu na sve dosadašnje izvedbe je što u ovoj predstavi postoji kćerka, koja je zapravo neka okosnica svih odnosa. Ona je mlada generacija koja tek ulazi u svijet emocija, ljubavi i odraslih. Tu su odrasli, koji su u kasnim tridesetim, i početku četrdesetih, koji su se već ostvarili u nekim stvarima, i njihov pogled na ljubav i njihovo življenje ljubavi i odnosa između partnera, a  tu je ona i njen pogled na sve to. Ona je osoba koja tek treba da uđe u taj svijet.

GLAS: Ako bismo u stvarnosti posmatrali pojam ljubavi među generacijama, i razliku u svemu tome, kako mislite da će publika to da doživi?

KILIBARDA: Ono što ja želim da pokažem je sam da pokažem da ljudi danas žive nekim čudnim životima, u kojima ne poznaju jedni druge. Brakovi često nastaju jer to tako ide, jer se mora, zato što treba. Ponekad se razvedu. Ponekad, traju. Svako živi svoj život i niko, zapravo, ne zna šta se sve dešava s druge strane. Htjela sam da progovorim o licemjerju, koje danas vlada, unutar same porodice, koja je osnovni nukleus. A onda to isto možete da preslikate i na društvo i na civilizaciju koja danas živi. Takve stvari su oduvijek postojale, ali u mnogo manjem obliku. Sva tehnologija, koja je djelimično i dio priče, samo ubrzava neke procese i omogućava da lakše dođemo do nekih podataka.

GLAS: Ljudi kao da se plaše otvorenosti, pa samim tim nisu iskreni ni prema sebi, a ni prema drugima. Životi bivaju predstavljani kao nešto idealno, bar na društvenim mrežama, dok u stvarnosti mnogih to nije tako.

KILIBARDA: Da. Ako nisi iskren prema sebi, ne možeš da budeš prema drugima. Na internetu je sve divno i krasno. Unutar četiri zida, gdje nas niko ne vidi, tu su neke druge stvari. Nekako, često mislim da onaj ko je iole zadovoljan, nema ni potrebu da to objavljuje, u tolikoj mjeri, na različitim društvenim mrežama.

GLAS: To na šta ljudi pristaju, možda je posljedica straha ili nedovoljne ljubavi prema sebi?

KILIBARDA: U predstavi, u jednom segmentu i o strahu od samoće. Ova pandemija je temu samoće dodatno izbavila na površinu. Dok nije bilo pandemije, recimo, bilo je puno mladih žena, koje, dok se iškoluju, nađu posao, u svojoj struci i postignu nešto, tek kad dođu godine, kraj tridesetih, početak četrdesetih, tada bi htjele da zasnuju porodicu. Muškarci i žene su sada sami. I sada su svi nekako ostali u svojim stanovima i samoća je nešto što sam primijetila da se ističe kod mnogih ljudi. To je podstaklo neka nova razmišljanja i poglede na život.

GLAS: Koliko umjetnost pokreće? I na koji način učimo iz predstava ili iz umjetnosti uopšte?

KILIBARDA: Ja nisam htjela da predstava bude smiješna i zabavna. Ono što sam se trudila s glumcima je da damo tu neku poruku, metaforu tog odnosa. Voljela bih da se ljudi nasmiju na ovu predstavu, ali tu neće biti samo smijeha. Ako uspijemo sve da napravimo kako treba, tu će biti i gorčine i plača. Pozorište ne može mnogo toga da promijeni, no, ljudima koji dolaze u pozorište i koji vole pozorište, može ukazati na neke stvari, i za sve nas učiniti da se zapitamo o nekim stvarima u životu.

GLAS: Sve što je umjetnost, trebalo bi da ima nešto što će mijenjati i pomjeriti nešto u nama.

KILIBARDA: Nekako, nisam pobornik predstava koje i o politici i o svemu govore vrlo eksplicitno, na pamfletski način. Predstave koje su mene u posljednje vrijeme pomjerale su predstave Igora Vuka Torbice. Moram njega da pomenem jer je bio jedan od najtalentovanijih mladih reditelja. Bio je jedan od onih posebnih. Drugih kao što je on nema. Imao je sposobnost i snagu u sebi da stvari promišlja drugačije od drugih i da nam uvijek prezentuje umjetnost na poseban način, koja bude  drugačija i visoka umjetnost, ali da bude takva da ju može shvatiti svako i u svakome ostavlja zapitanost. Nakon svake njegove predstave čovjek se zapita. Kad sam gledala “Hinkemana”, četiri dana nisam mogla da dođem sebi. Zbog takvih stvari vrijedi da pozorište postoji i da se ide u njega.

GLAS: Pogotovo u ovom vremenu. Čini mi se da su posebno u pandemiji, svi koji su posvećeni umjetnosti, kulturnim i umjetničkim sadržajima, još više shvatili značaj umjetnosti.

KILIBARDA: Vremena su teška. Ljudi zaista teško žive, i u Hrvatskoj, Srbiji, Republici Srpskoj i FBiH. Gdje god dođete, težak je život običnog naroda, radničke klase. Ja se ponekad zapitam o ovome što ja radim. Za ovu umjetnost i meni neko plaća da ja radim to, a čovjek kraj mene nema egzistenciju. To su pitanja koja sebi stalno postavljate. Mnogo je lakše u uređenim zemljama. Mada, Banjaluka zaista živi i u ovom vremenu, što se kulturnih sadržaja tiče. Ipak se stvari događaju. U Zagrebu je sve ograničeno na 37 osoba. Zamislite kako se osjeća glumac kad igra pred 37 ljudi. Čudan je osjećaj.

GLAS: Teško je predviđati, ali kako mislite da će ovo dalje da se odrazi na naš način odlaska u pozorište i uopšte na odlaske na koncerte, književne večeri i na slične događaje?

KILIBARDA: Ja sam bila u Makedoniji i razgovarajući s montažerom Martinom Ivanovim, došli smo do teme da kad gledamo film, naiđe trenutak kad za likove u filmu pomislimo “gle nemaju masku na licu”. E, do tog stadijuma smo došli. S maskama na događajima nismo opušteni, to je nekakav grč.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana