Sjećanje na banjalučkog slikara Dušana Simića: Umjetnosti bio posvećen cijelim bićem

Milanka Mitrić/Agencije
Sjećanje na banjalučkog slikara Dušana Simića: Umjetnosti bio posvećen cijelim bićem

Duboka emotivna stanja, spoljni svijet, traganje za odgovorima kroz skice, crteže i sopstvenu umjetnost, samo su neke od odlika umjetničkog rada banjalučkog slikara Dušana Simića, koji je preminuo prije 60 godina.

Rođen 1930. godine, ovaj slikar, čiji umjetnički put je narušilo, ali ne i zaustavilo, slabo zdravstveno stanje, u svom kratkom životnom i umjetničkom vijeku ostavio je ogroman trag na umjetnost ovih prostora.

Istoričarka umjetnosti Vidosava Grandić u monografiji posvećenoj ovom umjetniku osvrće se upravo na njegove početke i na sve prepreke koje su ga snašle. Nakon što nije mogao da pohađa Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu, školovanje je počeo 1951. godine, na odsjeku likovne pedagogije na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci.

- Dvogodišnje školovanje dovelo je u Dušanov skromni i jednostavni život trojicu sabraće po kistu i to prvo Bekira Misirlića sa kojim pohađa nastavu, a kasnije, po završetku Akademije, Alojza Ćurića i Envera Štalju. Za Simića je to bilo vreme mukotrpnog putovanja do radnog mesta u školama u Topoli, a potom u Ivanjskoj, ali i vreme u kome on ostvaruje punu duhovnu i stvaralačku srodnost sa trojicom mladih slikara. U tom druženju, bilo u Duletovoj sobi, bilo na izletima, gde ga je Lojzo neretko znao i da ponese na svojim leđima, međusobno su otkrivali, saznavali i širili vlastite horizonte, nesebično dajući, primajući i razmenjujući pozitivne umetničke energije i ideje. Iz tih umetničkih interakcija nastala je ideja o zajedničkom izlaganju i onom njihovom poznatom tekstu u katalogu prve izložbe 1955. godine - zabilježila je Grandićeva o Simiću, u monografiji koja je u elektronskom obliku dostupna na sajtu Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske.

Cjeline po kojima je moguće pratiti Simićevo slikarstvo svode se na pejzaže, portrete i mrtvu prirodu.

- U “osvajanje” osnovnih postulata slike Simić je, kada je u pitanju mrtva priroda, krenuo od sezanovski oblikovane forme i njenog kolorističkog moduliranja. U stvari, već na ovom motivu naglašava svoje istraživanje organizacije linije i boje pomoću kojih se postiže čvrstina i jasnost. Promenljivost subjektivne vizuelne senzacije vidljiva je kod njega, ne samo u izboru teme nego i u izboru slikarske tehnike. Naime, kada se služi akvarelom, dominantan je lak i prozračan potez kojim sugeriše trenutno zabeleženu impresiju, a koji u daljoj razgradnji viđenog pretvara u razigrane bojene partije, koje na papiru tvore novu, apstraktnu kompoziciju. Kada slika pastelom ili ređe uljem, menja se i kompoziciona i koloristička organizacija slike pa se od “senzacije” prelazi u ekspresiju i strukturalno sređenu kompoziciju - naznačava Grandićeva i dodaje da je u Simićevom slikarstvu crtež uvijek bio dominantan i važan.

Bio je član i predvodnik umjetničke grupe “Četvorica”, zajedno sa Enverom Štaljom, Alojzom Ćurićem i Bekirom Misirlićem. Grupa “Četvorica” zastupala je napredne umjetničke ideje, i bila jedna istinski značajna umjetnička pojava pedesetih godina u Banjaluci. Pokrenuli su ideje o slobodi stvaralaštva i nove pristupe razumijevanju jezika slike.

Sam Simić slikao je male i velike prizore iz života i prirode, okupane plavetnilom, malim scenama iz svakodnevice, slikao je crtao aleje, ulice, poljske pejzaže, uhvaćene trenutke prolaznika na ulicama, vozila, nekad koristeći tamne nijanse, a drugi put žarke žute i crvene nijanse. Život je dao slikarstvu i umjetnosti, utapajući se u njoj cijelim svojim bićem.

- Simićevom smrću lomi se jedna od najljepših i najsmjelijih linija modernog slikarstva Bosne, posebno Krajine. Umire suviše rano da bi ostvario san - ideju života. Pa ipak pored svega toga za Simića smrt nema ničeg strašnog. Samo svijest da ostavlja upola dovršeno djelo. Tu je sva želja za neproživljenim životom jedne mladosti. Simić je znao da je bolje srušiti se u letu prema svjetlosti nego se sakriti za sigurne konvencionalne zaklone učmalosti - zabilježeno je u tekstu “Glasa”, koji je nosio naslov “Otrgnuto od zaborava” Borisa Kandića, koji je objavljen 29. aprila 1968. godine.

Među najznačajnijim Simićevim djelima, koja su uglavnom uvijek nosila jednostavne nazive, su “Studij pejzaža”, “Studija arhitekture”, “Mrtva priroda sa cvijećem”, “Konj”, “Banjalučki park” i mnoga druga.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana