Sergej Jemeljanov, za "Glas Srpske": Pozorište nije muzej, već živ organizam

Mi smo govorili o tome šta možda nije vidljivo ni samim glumcima i govorili smo o tome šta je od kritičke važnosti za cijelo pozorište.

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo direktor Nacionalnog dramskog pozorišta Rusije - Aleksandrinskog teatra iz Sankt Peterburga Sergej Jemeljanov govoreći o “Nacionalnoj pozorišnoj školi”, koja je prije nekoliko dana održana u Banjaluci, gdje je potpisan i sporazum o saradnji sa Narodnim pozorištem Republike Srpske.

- Kada posjećujem različita pozorišta po čitavoj Rusiji, uvijek je aktuelna jedna tema, a to je briga o glumcima. Mi pripremamo glumce i za Rusiju i za druge države, kao i režisere, scenografe, producente, ali ne bavimo se onim ljudima koji upravljaju svim tim procesima. Zaboravljamo na koordinatore procesa. I upravo iz razmatranja s rukovodiocima pozorišta, rođena je inicijativa o održavanju ovakve škole. U stvari škola u inostranstvu sada samo postoji u formatu pozorišnog menadžmenta, ali unutar Rusije smo počeli da pravimo i drugačije formate. To su glumačke radionice za glumce, tzv. dramaturške laboratorije, zatim rediteljski pičing - prezentacije na kojima mladi režiseri imaju mogućnost da prikažu kratke scene svojih radova pred velikim brojem rukovodilaca ili umjetničkih rukovodilaca različitih pozorišta. I kada govorimo jednostavnim jezikom, taj format smo u stvari posudili iz kinematografije - dodao je Jemeljanov.

GLAS: Šta je zajedničko što ste primijetili kod rukovodilaca iz različitih mjesta u različitim državama? Šta ih povezuje?

JEMELjANOV: Pitanja su jednaka kod svih. Mi živimo u svijetu brzih promjena, koje su s jedne strane svijeta prilično agresivne promjene. Ali radi se upravo na prokreativnom pitanju, odnosno promjeni rakursa, mijenja se gledalac, mijenja se pitanje gledalaca. Ako su juče gledaoci željeli da vide jednu vrstu predstava, onda danas žele druge. Pozorište je obavezno da reaguje na potražnju gledalaca. Ako je pozorište živo, reflektovaće usmjerenje ljudi, pa je danas pitanje jednako za sve - kako da budemo aktuelni?

GLAS: Kako biti aktuelan i šta savremeno pozorište treba da bude?

JEMELjANOV: Ja podrazumijevam da, npr. ja moram da dođem u pozorište i da budem dirnut od strane predstave. A mogu da dođem na klasičnu predstavu, koju sam čitao 70-80 puta i da me ništa ne dirne, jer to se ne tiče toga što mene stvarno zabrinjava. U vremenu kao što je ovo sada, vremenu brzih promjena, to je još aktuelnije. Gledalac jednostavno može da se okrene od pozorišta ako pozorište ne bude aktuelno.

GLAS: Koliko su gledaoci u ovom vremenu spremni da puste da ih pozorište dirne i da promisle o onome što su gledali?

JEMELjANOV: S jedne strane, činilo se da je pozorište lokacija koja može da se sakrije od neke spoljne turbulentnosti, a s druge strane ljudi, a posebno pozorišni ljudi, nikada nisu išli u pozorište onako, samo da provedu vrijeme i vide bog zna šta. Uvijek ljudi polaze u pozorište zbog toga da bi nešto iz pozorišta preuzeli. A kada postoji puno zabrinjavajućih tema za jednu osobu, a ovih dana zabrinjavajućih tema je sve više, gledalac vidi odgovore na neka od tih pitanja na sceni. I to često u klasičnim predstavama. Stoga je danas u Rusiji luda potraga za pozorišnim predstavama. Ne postoji nijedna karta za predstave u Aleksandrinskom pozorištu za naredni period. A to je pozorište koje je nacionalnog karaktera i govori o bitnim temama.

GLAS: Koje biste Vi teme izdvojili kao značajne kao direktor najstarijeg teatra u Rusiji, teatra koji gledaocima treba da pruži potreban sadržaj?

JEMELjANOV: Uzimajući u obzir da mi imamo svjetsku situaciju koja se mijenja svaki minut, možemo da govorimo o tome da postoje neke stvari koje će svakodnevno da budu aktuelne i interesantne, jer danas nije moguće da ne govorimo o takvim stvarima. I upravo u tome jeste majstorstvo pozorišta, u tome da ne odmara na svojim uspjesima, i zbog svojih uspjeha, i da ne bude suviše konzervativno. Važno je ne tapkati u jednom mjestu i ići u korak s vremenom. Znam mnogo primjera pozorišta koja danas nisu toliko posjećena, a sve samo zbog toga što se čini da je moguće živjeti isto onako kako se živjelo prije stotinu godina. Zbog toga nisu posjećeni. Pozorište nije muzej, već sasvim živ organizam.

GLAS: Kakav je raspon predstava koje gledaoci u ovom trenutku mogu da vide u Aleksandrinskom teatru?

JEMELjANOV: Navešću Vam primjer. Najpopularnija predstava tokom posljednjih desetak godina, zbog koje ljudi iz cijele Rusije dolaze u Sankt Peterburg da je vide, je predstava “1881”. To je ta godine 1881. kada su se desile promjene, ubijen je imperator Aleksandar Drugi i na presto je došao njegov sin Aleksandar Treći. I upravo u ovom trenutku može se reći da je na neki način određivala stav Rusije i budući razvoj Rusije više godina unaprijed. I koliko tanko se predstavom prikazuju dvije strane medalje. Na početku je prikazana prva strana, to je kao pogled na Evropu i kako, navodno, žive uspješne teritorije u tom trenutku i kako se sve brzo mijenja. Sa druge strane, prikazano je kako je zemlja, apsolutno u punom opsegu svjesna da mora da ima svoj, sasvim drugačiji put razvoja. Ovo se u predstavi prenese tako slikovito da svaki gledalac može da vidi nešto svoje. I ova tema o tome da Rusija ima svoj put, ona se pojavljuje tek na samom kraju. I predstava je sasvim sigurno, ne živim na Marsu i apsolutno razumijem, još traženija zbog svijeta koji se mijenja. I mi tako ponovo u pozorištu vidimo neke otiske iz istorije. To je primjer toga koliko je važno da budemo aktuelni.

GLAS: Zašto  je važno u svakom vremenu vraćati se i govoriti o istorijskim temama kroz umjetnost?

JEMELjANOV: Zato što je to mnogo jednostavnije za prihvatiti. Mnogo je pristupačnije i prihvatljivije za društvo.

Aktuelnost

GLAS: Banjaluku ste posjetili u trenutku kada je na sceni Narodnog pozorišta RS postavljena Čehovljeva drama “Ivanov”, komad prvi put odigran 1887. godine. Tema koju obrađuje, između ostalog, je i borba za ljudsku dušu u vremenima velikih kriza. Zašto se ovakvim klasicima uvijek vraćamo i gdje je ljudska duša danas?

JEMELjANOV: A čime se to vrijeme razlikuje od današnjeg dana? Klasična predstava, pogotovo kada govorimo o ruskim klasicima, je aktuelna u bilo kom trenutku i to je jedan veliki paradoks. Ja sam se ranije sastajao s direktorom Narodnog pozorišta u Beogradu. On mi je kazao da su prošle godine izvodili “Rat i mir”. A kada sam istraživao u kojim svjetskim pozorištima nije bilo “Krcka Oraščića” za Novu godinu, odnosno, koje pozorište to nije izvodilo, nisam našao nijedno. U tom smislu, to je jedna od naših glavnih ljudskih stvari za ponos, ta naša profesionalna umjetnost. Ovdje nije moguće, ni u jednom ćošku svijeta, pronaći pozorište koje ne bi izvodilo neki ruski klasik. A zašto? Zato što je aktuelno svuda i aktuelno je za sve. I bez obzira šta možemo da govorimo o nekoj velikoj sakralnosti ruske umjetnosti, ruska umjetnost je istovremeno univerzalna za svaki dan, to je i svakodnevna umjetnost. Zbog toga, odgovarajući na Vaše pitanje, mogu da kaže da danas moramo više da se bavimo istorijskim temama i više o tome da govorimo i to da činimo glasom, jer često zaboravljamo pouke iz istorije. Pozorište je alat i oruđe kojim možemo da govorimo glasno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.