POGLEDI Đe je Kočić?

Luka Kecman
POGLEDI Đe je Kočić?

Ove godine, povodom 56. Kočićevog zbora, promovisana je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske čudnovata knjižica u kojoj je objavljena pripovetka Petra Kočića pod nazivom Đe je mama? u izdanju NUBRS i sa predgovorom mr Zorana Pejašinovića. Na promociji, ali i u predgovoru, nije iznesen ni jedan jedini naučni dokaz da je ta priča, pronađena u zaostavštini književnika Vase Glušca, potekla iz pera Petra Kočića.

 Samo na jednom mestu u predgovoru stoji sledeće: Ova kratka pripovijetka koju vam dajemo na čitanje zabilježena je u Gluščevom malom, crnom notesu, u kojem stoji i dragocjena napomena* : ''Sećanje na one večeri ''Zorine'' u Beču 1902, 1903, /1/904, kad nam je sam K/očić/ čitao svoje lepe priče koje je dugo doterivao i na svaku reč pazio kako će lepo stajati u tekstu i kako će zvučati kad se izgovori u zajednici sa ostalima''.** Nadalje priređivač navodi krunski dokaz: Riječ je o Srpskom akademskom društvu ''Zora'', koje je okupljalo bečke studente iz naših krajeva, a u kome je Glušac navedenih godina obavljao dužnost sekretara, što nam daje odgovore na pitanja kada i kako se rukopis obreo u spomenutom notesu.*** Ovakva konstatacija priređivača je proizvoljna, neozbiljna i neodgovorna prema naučnoj i književnoj javnosti. To ne može biti argument, kao što je jasno da ova priča nikako nije mogla biti delo Petra Kočića. Navešću taksativno argumente koji to i dokazuju.

Prvi, toliko očigledan, leži u jeziku. Gluščev zapis je pisan ekavicom, što znači da je on iz vremena njegovog boravka u Srbiji, Beogradu, u kojem je nastanjen od 1932. godine. Rođenom ijekavcu je trebalo sigurno vremena da se adaptira na novu sredinu, tako da to nije zapis iz vremena provedenog u Beču.

Drugi. U crnom notesu, sa druge strane, otpozadi, takođe postoje zapisi koji datiraju iz 1912, 1913, 1914. godine kada je Glušac boravio u Tuzli i odnose se na plaćanje kirije. To su ujedno i najstariji, datumirani, zapisi u toj crnoj knjižici. Dakle, nikako nije iz vremena 1902, 1903. ili 1904. godine.

Treći. Postoje još neki zapisi u crnom notesu koji datiraju iz 1920. i 1921. godine i odnose se na zakazana predavanja. Ni to nisu studentske, bečke godine.

Četvrti. U notesu se nalazi jedan zapis koji je zapravo prepisani tekst iz dnevnih novina Politika, iz rubrike Jeste li znali, a tiče se srpskoga jezika i ćirilice u Bosni, njene upotrebe, starine, povelje Kulina Bana i dr. Taj isečak iz novina sam pronašao u beloj svesci**** koja se nalazi u istoj kutiji kao i crni notes. Pored ovog isečka su još dva i oni datiraju iz 1950. godine. Ovo sasvim sigurno ukazuje na to da je crni notes Glušac koristio u periodu od 1912. do 1950. godine.

Ova četiri argumenta su poslužila da se dokaže vremenski okvir u kojem je Glušac koristio crni notes. Zaključak je da ga sigurno nije koristio u bečkim godinama, da mu nije mogao Kočić diktirati niti da je sam Kočić zapisivao u njega svoju priču. Ako je kojim slučajem Glušac to pisao po sećanju, onda je to sećanje moralo da bude bledo, zato što u najboljoj varijanti od momenta druženja u Beču do momenta eventualnog zapisa, moralo je proći deset godina! Međutim, evidentno je da je u pitanju Gluščev rukopis i Kočić sa tim zapisom sigurno nije imao dodira.

Sledeća grupa argumenata tiče se samog crnog notesa i onoga što piše u njemu. Crni notes se čuva u Arhivu SANU pod inventarnim brojem 14.581/III-20, veličine 14h9 cm, listovi su na kockice, bez naslova i sa istrgnutom prvom stranicom iz notesa. Ispod uvodnog teksta kojeg navodi priređivač***** je pečat Arhiva SANU, a potom sledi nekoliko rečenica koje egzistiraju same za sebe. Navešću ih pojedinačno i odvojeno:

Str. 1

Večernje zvono; refleksije, budim uspomene...

Na Bobovcu, refleksija.

Oj, mladosti moja, ti si odletela. Odletela da se nikada više ne povratiš.

B(osanska) Vila 1909. Str. 222. Zašto si ućutao Petre Kočiću?

Ista Vila str. 273, 278, 280

Njegova ''Molitva'', da ga ne razumu

Str. 2

Iako je bio kratka veka i kroz naš javni i književni život prošao kao meteor-ipak će ostati kao jedna vrlo snažna pojava u srp.(skoj) književnosti, i kao svetao karakter u političkoj istoriji Bosne

Str. 3

Početak priče Đe je mama...?

Kada se u celini pogledaju i analizuju svi zapisi sa stranice 2 i 3 vidi se da je Glušac zaista pokrenuo neka svoja sećanja na davne, studentske godine. U kratkim rečenicama priziva refleksije, budi uspomene, priprema se da nešto zapiše o Kočiću, podseća se na već objavljene tekstove o njemu, priziva svojevrstan žal za mladošću, karakteriše lik i delo Kočića. Zaista to jeste njegovo sećanje koje ga je verovatno podstaklo da zapiše priču koja će ga podsetiti na to prošlo vreme i kočićevske večeri u Zori. Kažem verovatno, jer nema čvršćih dokaza za to iako je nesumnjivo rukopis Gluščev. U rukopisu je ukupno 59 ispravki, korekcija, prepravki i sl. Zamislite da je Vaso Glušac sebi dozvolio da toliko ispravlja Petra Kočića? To se radi samo na svom tekstu!

Argument posebne vrednosti. Navedeni crni notes, dokazao sam sada, egzistira u upotrebi kod Vase Glušca od 1912. do 1950. godine. Kako je moguće da sam Glušac nije našao za shodno da objavi ovu priču ako je ona u bilo kom smislu Kočićeva? Za to je imao više povoda, godišnjica, svečanosti i sl. Bio je njegov prijatelj, saborac, kum i da prećuti ovako jedno važno otkriće? Nemoguće.

Tekstološka analiza ove priče je sama po sebi dovoljan argument da poznavalac Kočićevog dela zaključi kako to ne može biti njegovo delo. Kočić piše u sadašnjem vremenu, prezentu, bez velikih literarnih uvoda i sa bogatim dijalozima. Njegovi likovi delaju, vrlo malo pripovedaju i stvaraju dinamične scene pune radnje i životnosti. Kod njega, tragedija se dešava, on je ne opisuje. U ovoj priči ništa nije tako. Vremena se mešaju, nespretno se opisuje priroda, a likovi su dati samo u naznakama. Povratna zamenica sebe ili se javlja se u obliku kojeg Kočić nikada nije upotrebio (...što se je dovozilo...) Postupci koje likovi čine su nemotivisani i nevešto opisani. Možda je najbolje da se na jednom primeru to i pokaže:

 

Đe je mama?

Bio je jesenji dan, tih, vedar i topao. Vazduh je mirisao zrelim voćem i suhim svježim sijenom što se je dovozilo s njiva. Grlice i golubovi padali su po strnjištu i kupili zrnje. Daleko u polju pasla su stada i čulo se pokatkad bukanje volova i podvikivanje bezbrižne čobančadi. U selu je bilo sve mirno, a naročito tamo oko kuće Petra Ostojića.

 

Moguća Kočićevska verzija

Jesenji dan, tih, vedar i topao. Vazduh miriše zrelim voćem i suhim svježim sijenom što ga dovoze s njiva. Grlice i golubovi po strnjištu kupe zrnje. Daleko u polju pasu stada i čuje se bukanje volova/bakova i podvikivanje bezbrižne čobančadi. U selu je sve mirno, a naročito oko kuće Petra Ostojića.

 

 

Ovakvih primera je mnogo. Rečenica: Sve se je razišlo, nikada iz pera Petra Kočića ne bi izašla. Prepričavanje emocija, nespretna poređenja i opisi prirode su u rangu pisca početnika. Daleko je to od Kočića koji u lirski sloj svoje proze unosi prave slikarske motive impresionističke strukture.

Interesantno je reći da se ova pripovetka prvi put pojavljuje 2016. godine prilikom obeležavanja stote godišnjice od smrti ovog velikana, pod naslovom S planine i ispod planine i druga proza, u izdanju NUBRS i Službenog glasnika Republike Srpske. Urednici tog izdanja su bili prof. dr Dušan Ivanić, Vanja Šmulja i Spomenka Kuzmanović. Predgovor je napisao prof. dr Ranko Popović. Niko se od urednika a ni pisac predgovora nije osvrnuo na ovu priču. Jedino se u odeljku Izvori i napomene navodi gde je rukopis pronađen i konstatuje sledeće: Ni porijeklo rukopisa i teksta, ni autorstvo, nisu pouzdani. Zoran Pejašinović je u svom magistarskom radu****** ukazao na to da je moguće da je u pitanju Kočićev tekst.*******

Dakle, sasvim jasno i nedvosmisleno. Čak i priređivač Zoran Pejašinović navodi da je to moguće, a ne da jeste Kočićevo delo. Ovakve napomene nisu dale povoda bilo kome od književnih istoričara i poznavalaca Kočićevog dela da reaguje, zato što je sve to bilo na nivou pretpostavke. U to vreme, nakon što sam pročitao pričicu, usmeno sam saopštio direktoru NUBRS, gospođi Ljilji Petrović Zečić da to nikako ne može biti Kočićevo delo, te sam smatrao da se epizoda zvana “Đe je mama” završila. Međutim, nakon pet godina, ta ista priča promoviše se kao Kočićevo delo, bez ikakve naučne obrade i bilo kakvog dokaza. Krajnje neozbiljno zvuči izjava Zorana Pejašinovića koju je dao za magazin Mondo u kojoj iznosi “dokaz” da je to Kočić napisao: Dakle, zabilježio je Glušac, ali je definitivno Kočić napisao. To znamo i po stilu i jasnim motivima sa Zmijanja.

Ako je tako, zašto nam nije prezentovao dokaze kada je to Kočić napisao, ili napravio ozbiljnu jezičku i stilsku analizu pripovetke? Zapravo, u ovom slučaju ne postoji primena ni minimuma naučne metodologije koja je uobičajena u ovakvim slučajevima. Zato sada i pišem ovaj tekst sa svim izvedenim dokazima da to nije Kočićevo delo i da je nedopustivo da se na ovakav način neko poigrava sa likom i delom našeg Petrašina. Tražim od izdavača i priređivača da dokažu svoje tvrdnje, kao što sam to ja učinio, ili da upute javno izvinjenje celokupnoj javnosti, književnoj posebno i povuku ovu knjižicu iz dalje distribucije.

 

 

NAPOMENE

*Podvukao L. K.

** P. Kočić, Đe je mama?, NUBRS, Banja Luka, 2021, str. 6

*** Isto, str. 7, podvukao L.K.

**** Arhiv SANU 14.581/III –A-21, Ukoričena bela sveska 15x20 cm, (od 1-101 p.s.; a terga: 1-5) Bilješke o Kočiću i dr.

***** Sećanje na one večeri “Zorine” u Beču 1902, 1903, /1/904, kad nam je sam K/očić/ čitao svoje lepe priče koje je dugo doterivao i na svaku reč pazio kako će lepo stajati u tekstu i kako će zvučati kad se izgovori u zajednici sa ostalima”.

****** U pitanju je magistarski rad na temu Vase Glušca.

******* Petar Kočić, S planine i ispod planine i druga proza, JU NUBRS, JU SGRS, Banja Luka, 2016, str. 488

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana