Pismo povodom 80. rođendana Kolje Mićevića: Kao vječna luča osvjetljavaš grad koji si zadužio

Evo konačno, stiže i osamdeseti. Tvoj iznenadni odlazak preduhitrio ga je za koji mjesec. Ja ću ga obilježiti na svoj način, kao što sam to činio u posljednjih sedamdesetak godina. U nedoumci sam da li si otišao ili ostao tu gdje mislimo da ti je mjesto. Rekao bih i jedno i drugo. Ako si ostao, a ostao si, onda si tu, da sa tog uzvišenog mjesta u Vrbanji, kao vječna luča osvjetljavaš grad kojeg si zadužio i koji ti je srce otvorio. A ako si otišao, onda si se samo približio svojim najmilijima, od roditelja, braće i sestara, tvoje Sabine pa sve do bliskih prijatelja i nebrojenih pjesnika i umjetnika, koje se ne usuđujem da pominjem, jer se plašim da nekog ne izostavim. Ali, ne mogu a da ne pomenem Valerija, Vijona, Verlena, Maralmea, Igoa, Bodlera, Lorku, Poa, Prešerna, pa tvoje trubadure i onda Dantea koji je upisan zlatnim slovima u tvom prevodilačkom i književnom opusu. Pa tek Branko, sa kojim si drugovao (njegovom poezijom) posljednjih šezdeset godina i kome si se odužio briljantnih prevodom njegove poezije na francuski. Jedva čekam da mi to izdanje stigne na moju pulsku adresu - Dragica i Raško su mi to obećali. A tek kolika je lista muzičkih velikana, ka čijim si se zvijezdama uputio i sa kojim si drugovao gotovo cijelog svog života. Ne mogu, a da ne pomenem bar neke od tvojih omiljenih  – Baha, Bramsa, Betovena, Vagnera, Mocarta, Verdija, Mendelsona, Šopena, Hajdna, Bizea i mnoge druge. Bizea moram posebno naglasiti jer smo prisvojili dio uvertire za Karmen za naš zvižduk javljanja i prepoznavanja.

Među svim tim zvijezdama, vjerujem da ćeš naići na nekog od svojih kolega, radnika iz Davida Pajića, sa kojima si dijelio najteže fizičke poslove za studentskih dana, a za zarađeni novac kupovao si ploče za svoju diskoteku. Za vrijeme kratke pauze, pomno su te slušali dok si im Lorku recitovao. I njima je mjesto među zvijezdama. Na svom vječnom putu susrešćeš se sa bliskim prijateljima, velikanima sa naših zajedničkih prostora - Danilom, Predragom, Arsenom, Mirkom (Kovačem), Vladom (Veličkovićem) i još mnogim. Ponovo ćeš biti sa svojim omiljenim profesorom, Raškom Dimitrijevićem. Bio ti je velika potpora, a znao je i da pokaže koliko cijeni ono što si stvarao. Njegova profesorska veličina nije ga sprečavala da ti zahvali na izvrsnom prevodu nekih od pjesama koje je on decenijama želio, a nije uspio, da prevede u kvalitetu tvojih prevoda.

Ne treba da brineš što su se mnogi preselili u vječnost prije više vjekova. Srešćete se tamo, jer kako je pjevao Laza – oni su tamo gdje svih vremena razlike ćute.

Konačno, i Krleža će imati priliku da upozna tog Kolju Mićevića, za koga nije znao ni ko je ni odakle je, ali je prepoznao da je tvoja pojava novo poglavlje u jugoslovenskom prevodilaštvu.

Možda bih ja mogao da mu odgovorim ko je i odakle je Kolja Mićević: Kolja je i prevodilac i pjesnik i esejista i polemičar i vrsni poznavalac muzike, koji je, uz to, kako mnogi znaju, veliki dio života proveo u stoju na rukama, izvodeći najopasnije vratolomije na krovovima zgrada i izoštrenim crkvenim tornjevima, na vrhu Nebojšine kule, na Vrbaskom mostu, kao i često, na mojim ramenima. Djetinjstvo i mladost proveo je u rodnom gradu, negdje između Bojića hana i Pilane. Ljetne dane provodili smo uz Vrbanju i Vrbas. Čak je daleke, šezdeset četvrte, jednog prohladnog januarskog dana, zaplivao niz vrbaske bukove kod Drugih mlinova.

Nebrojeno puta sam ulazio u dvorište i kuću Mićevića. To je dvorište imalo tri obilježja – pumpu tulumbu za koju smo vjerovali da ispumpava najbolju vodu za piće, nekoliko čokota vinove loze koji su pravili dovoljno hlada gdje su čika Rade i teta Milka mogli da piju svoju jutarnju i poslijepodnevnu kafu i da odigraju bar jednu partiju tablića dnevno, i konačno, ta božanstvena mirisna lipa, pod kojom je prevedeno bezbroj stihova i ispisano hiljade i hiljade redova. Po cijeli dan se čula klasična muzika koja je dolazila kroz prozor Koljine sobe sa čuvenog Melovog gramofona. Zemljotres je 69. razorio kuću, preselio roditelje kod kćerke, a Kolju ostavio da vječno žali za svojim uništenim rajem. I još na kraju da se zna, taj Kolja Mićević objavio je negdje oko 150 knjiga, odabran je i proglašen za počasnog građanina svog grada, a nedavno, ispraćen kao velikan, kako mu i dolikuje. Ključeve grada prenio je u amanet sinovima Luki i Rašku, a grad je ostavio otključan za svakog dobronamjernog posjetioca.

Izostao nam je susret dragi moj Koala prije tvog dalekog putovanja. Imali smo mnogo toga da kažemo jedan drugom. Da se podsjetimo na bezbroj naših doživljaja, da jednostavno ne odbjegnu u zaborav. To smo, inače, činili za svakog našeg susreta. Upravo mi navrnu sjećanje na naše putešestvije od Splita do Banjaluke, pješke. Trajalo je to tri puna dana i dvije noći. Jedan dio puta, od Banjaluke do Glamoča, prešao sam kolima prošlog ljeta. Tek tada sam se uvjerio koliko je to dug put, i nisam mogao doći sebi da smo ga prepješačili. Nikada neću zaboraviti onu dionicu od Mliništa do Baraća koju smo pješačili po mrkloj noći sa fenjerom i toljagama u rukama i kad smo priželjkivali da se pojavi medvjed (neki ljudi su nas upozorili) pa da ga mi toljagama napadnemo i tako se odbranimo - mladost/ludost.

Toliko za tvojih osamdeset godova. Nikada nismo propuštali da se javimo jedan drugom, ja tebi polovinom februara, a ti meni polovinom aprila. Ja ću, dok me bogovi trpe, nastojati da se oglasim svakog februara, a siguran sam da ćeš se i ti meni nekako javiti u mom aprilu.

Srećan ti rođendan, moj dragi Koala! Pomalo sam zbunjen – da li je osamdeseti ili prvi (osamdeseti po kalendaru, a prvi po novom ozračju)?

Tvoj Kivi,

Petar Kolarević

Pula, 15. februar 2021.

(Autorski tekst ustupljen "Glasu Srpske")

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.