Obilježeno 40 godina ostvarenja “Majstori, majstori”: Film stvorio vječna prijateljstva

Agencije
Obilježeno 40 godina ostvarenja “Majstori, majstori”: Film stvorio vječna prijateljstva

Pregršt emocija, sjećanja, anegdota, smijeha i tuge skupilo se u Dvorani Kulturnog centra u Beogradu, gdje je 40 godina poslije premijere prikazan kultni film Gorana Markovića “Majstori, majstori”.

Marković je scenario za “Majstore” napisao za dvije sedmice, a iz tragikomične priče o odlasku u penziju čistačice, koju je glumila Smilja Zdravković, u osnovnoj školi, nastao je kultni film koji ocrtava društvo i kolektiv u to vrijeme, a i danas je još vrlo aktuelan.

Okupila se ekipa filma, nažalost, mnogi više nisu sa nama, ali svako ko je ostao nakon projekcije i prisustvovao razgovoru i evociranju uspomena Mire Banjac, Bogdana Diklića, Tanje Bošković, kompozitora Zorana Simjanovića i drugih, može slobodno da kaže da je prisustvovao istorijskom trenutku, ili pak filmu za sebe, koji će ostati upamćen možda na snimcima nekoliko kamera, ali sigurno zauvijek u glavama i srcima publike.

- Majstori, majstori, nema više majstora kakvih je bilo u “Majstorima” - rekla je Mira Banjac sa sjetom u glasu i prisećajući se bardova glumišta - neponovljivog Zorana Radmilovića, Pavla Vuisića, Pepija Lakovića, Semke Sokolović-Bertok, Miće Tomića, Stojana Dečermića, Olivere i Radeta Markovića.

Boškovićeva se nadovezala i vratila sjećanja na dane snimanja, odnosno noći, njih tačno 18, jer je film sniman bez budžeta i honorara, subotom, nedjeljom, noću kada djece nije bilo u školi u Žarkovu.

- Goran Marković nas je sve okrenuo jedne prema drugima. Zaljubili smo se. Ta snimanja, nažalost, traju kratko, ali prijateljstva tokom njih stečena traju večno. Neću nikad zaboraviti te noći sa Zoranom Radmilovićem, kako je pravio atmosferu. Dok sam sa Pavlom Vuisićem umela dugo da ćutim i to mi je bilo najlepše na svetu - prisjetila se Boškovićeva.

Tokom četiri decenije filma bilo je i pokušaja cenzure zbog “vrijeđanja lika i djela profesora”, nerazumijevanja od strane kritike, osnivanja firme “Art film” bez budžeta, šrafljenja neonskih cijevi i lampica za panel ploče umjesto rasvjete.

Sve je to bio, kaže Marković, apsolutni andergraund film za koji je mislio da će biti polupropast.

- Sviralo se na školskim instrumentima iz podruma Akademije - naveo je Zoran Simjanović i istakao da Marković nikada nije imao sreće sa kritikom, ali da će svi oni proći, a filmovi će ostati kao dokaz tog kvaliteta - zauvijek.

Da je Marković mag režije, smatraju i Snežana Nikšić i Dobrila Ćirković, koji je sve njih mogao svojom “čarolijom da prevede žedne preko vode”, a da napravi nešto što se može nazvati “filmom glumačkih kreacija”.

- S obzirom na to da su mi roditelji bili glumci, a ja uz glumce i odrastao, mnogo sam ih zavoleo. Shvatio sam da moram da im budem publika, jer se film inače snima kamerom - hladnom bezosećajnom mašinom, te im je potrebno da iza nje bude neko kome veruju, ko im je podrška i ko ih voli - iskren je Marković.

Bogdan Diklić, složili su se svi, imao je ulogu koja je spajala sve ostale, bio je u dodiru sa svima, a kako glumac priznaje, bio je srećan što može da se “pretvara” da je gledalac.

- Trudio sam se da ne smetam i uživao. Sve te uloge bile su koloritnije, a oni koji su ih izvodili bili su maestralni. Sećam se da sam nekada jedva preživeo da se ne nasmejem kada su u sceni Olivera i Zoran. To je film u kojem jedino možete da vidite Paju kako plače - sjeća se Diklić.

Stajaćim ovacijama i dugim aplauzom pozdravljena je ekipa filma, a u foajeu Dvorane Kulturnog centra otvorena je izložba fotografija Radeta Samardžića koju je priredila Maja Medić.

Medićeva je i vodila razgovor sa ekipom filma, a za kraj je najavila i digitalnu restauraciju filma, koji će u novom ruhu biti prikazan u septembru u Jugoslovenskoj kinoteci.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana