Miona Marković, glumica, za “Glas Srpske”: Čovjek mora biti otvoren za lijek da bi on zaista djelovao

Milanka Mitrić
Miona Marković, glumica, za “Glas Srpske”: Čovjek mora biti otvoren za lijek da bi on zaista djelovao

Čoveka nekad promeni ptica koja mu neočekivano sleti na rame, a kamoli umetnost. Umetnost je ta koja priča sa iracionalnim u nama i pomaže nam da se setimo ko smo zapravo autentično mi.

 

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” glumica Miona Marković, koju smo u skorije vrijeme imali priliku da gledamo u serijama “Žigosani u reketu” i “Jutro će promeniti sve”.

- Nažalost, ljudi danas igrajući svoje persone zaboravljaju ono jedino što ih razlikuje od drugih, film, predstava, muzika, serija, slika, knjiga, i na ono što nas vraća korenima. Doduše, čovek mora biti otvoren za lek da bi on zaista delovao - kazala je Markovićeva.

GLAS: Koliko ste zadovoljni uspjehom serija “Žigosani u reketu” i “Jutro će promeniti sve”?

MARKOVIĆ: Vrlo sam zadovoljna. Za “Jutro će promeniti sve” sam znala da će biti novi generacijski skok koji će postaviti nove standarde već na prvo čitanje scenarija. Dok su me “Žigosani u reketu” kao konačan proizvod vrlo pozitivno iznenadili. Ono što mi je delovalo da će biti dosadno, ispalo je duhovito i sve u svemu nisam očekivala od takve zamisli jednu kvalitetnu porodičnu seriju. 

GLAS: Koliko pokretački za ljude može da djeluje progovaranje o problemima kroz umjetnost (kroz progovaranje o tabuima, marginalizovanju, stereotipima i slično)? Smatrate li da je to jedna od važnih uloga koje umjetnost treba da odigra?

MARKOVIĆ: Umetnost je uvek kroz vekove koketirala sa tabuima, ali to nije njena svrha. Tabui i stereotipi se menjaju kao i moda, pa se ponovo vraćaju. Umetnost ne trpi malograđanštinu i ja volim što je jedan njen deo upravo taj što čika na palanačko razmišljanje, ali opet ponavljam, umetnosti to nije svrha. Ona postoji sama radi sebe, jer je ona poziv.

GLAS: Odakle bi u današnje vrijeme trebalo da pođemo ako bismo željeli da nađemo neke velike promjene i neka značajna poboljšanja i zašto je često tako teško da uopšte pokušamo?

MARKOVIĆ: Mom bratu kad god se požalim na moj lični problem, on mi uvek odgovara nekako suštinski i generalizovano. Podigne sve to na viši nivo, na problem čovečanstva. To mi je uvek bilo zanimljivije i utešnije od saveta brižnih drugarica, jer ja zaista verujem da je mikrokosmos isti kao i makrokosmos. I da pomažući sebi na svakodnevnom nivou malim pobedama, mi menjamo svet.

GLAS: S osvrtom na ponavljanje i kruženje svega u vremenu, šta nas istorija uči i šta nije uspjela da nas nauči?

MARKOVIĆ: Kažu da je istorija učiteljica života. Međutim, moje mišljenje o tome je isto kao kad mama vikne: “Pazi, opeći ćeš se!” Iako mi to znamo, sve dok se ne opečemo, mi zapravo ne znamo. Tek posle prvog plika ta “istorija” može da se primeni. 

GLAS: Ako biste birali neku ulogu koja bi po ličnom senzibilitetu odgovarala Vama, koja bi to uloga bila?

MARKOVIĆ: Zapravo, ja uvek želim one uloge koje su potpuno suprotne mom senzibilitetu. Doduše, Nina Zarečna mi nikada neće dosaditi, iako je smatram bliskom, kao ni Klitemnestra. Kod nas glumaca verujem da nikada nije dovoljno, imam nepresušan izvor želja uloga koje priželjkujem i verujem da ću i kao prabaka maštati o novim.

GLAS: Kada je riječ o različitim stranama glume, u filmu, na televiziji, u pozorištu, postoji li nešto što Vam je malo draže?

MARKOVIĆ: Zaista sam kao mala verovala da je pozorište najlepše, ali prve profesionalne uloge zaigrala sam ispred kamere i zaljubila se. Najzdravije je kombinovati sve tri. Pozorište je glumcu trening i magija, dobar film se desi kad-tad, a serije ti donose popularnost i vidljivost za nove role. No, svedoci smo vremena u kojem serije preuzimaju film i po kvalitetu i po gledanosti.

GLAS: Kada je riječ o ekranizacijama poznatih djela srpske (ali i svjetske) književnosti, mislite li da je to samo jedan od savremenijih načina očuvanja knjige, vraćanja i interesovanja za knjige koje su postale filmovi ili serije ili čak otkrivanja neke nove ljubavi prema knjigama?

MARKOVIĆ: Da, to je vrlo zanimljivo. Čovek ima potrebu da poredi šta je bolje, film ili knjiga. To zaista jeste pametan način da se vrate ljudi knjigama.

GLAS: Što se tiče budućih uloga, možete li da nam otkrijete šta je novo u planu?

MARKOVIĆ: Ovog leta snimam dva nastavka serije “Biser Bojane” i “Žigosani u reketu”. Takođe, moja diplomska predstava “Adž Carmela” sprema se za veliku turneju.

GLAS: Cijenimo li danas dovoljno sve dobre prilike koja nam se pružaju?

MARKOVIĆ: Često ih nismo svesni. Ali one koje dođu i koje su bile presudne za nas, kad prođe određeno vreme, počnemo da ih cenimo. Nekad bi nas svest o tome samo još više uspaničila, tako da sve u svoje vreme

GLAS: Šta može da spasi svijet?

MARKOVIĆ: Ljubav prema sebi koja se kao lavina širi prema drugima.

Saradnje

GLAS: Kakvdž saradnju ste imali sa starijim kolegama s kojima ste glumili i imali priliku da sarađujete?

MARKOVIĆ: Sa svakim glumcem je druga priča. Jedan je zatvoren, drugi je uvek nasmejan i željan da pomogne. Neki vole da prepričavaju svoje anegdote sa seta ili sa scene koje su stare pola veka. Neki su neodoljivi cinici s kojima snimanje prolazi uz mnogo smeha. Uživam da ih sve upoznajem. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana