Miloš Radunović, režiser i scenarista filma “Oluja”, za “Glas Srpske”: Ovo je moj lični dug Krajišnicima

Ovo je film o običnim ljudima, koji su u najvećoj mjeri i stradali zbog politike, tako da bi davanje nekog većeg značaja političarima bila jedna vrsta uvrede za sve one koji su životima, ognjištima i stradanjem platili njihove igre.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” režiser i scenarista Miloš Radunović nakon banjalučke premijere filma “Oluja”, komentarišući zašto je smatrao da politici nije mjesto u njegovom filmu. Sam film “Oluja” je potresna ratna drama o egzodusu krajiških Srba u ljeto 1995. godine, koja je publiku nakon banjalučke projekcije ostavila u suzama i jednoj vrsti šoka zbog autentičnog i emotivnog tretmana teme kojom se autor bavi, a po njegovim riječima, kao režiser jedini pravi strah pred premijeru imao je čekajući reakcije ljudi koji su “Oluju” stvarno preživjeli.

- Nisam previše razmišljao o reakcijama publike, niti o reakcijama medija u regionu. Ovo je priča koju sam morao ispričati kao autor. Jedino opterećenje osjećao sam prema reakciji Srba, Krajišnika, ljudi koji su preživjeli “Oluju”, u smislu da nisam na pravi način prikazao njihovu tragediju. Kada snimate priču o živim ljudima, imate dodatnu odgovornost, koja nije mala - rekao je Radunović.

GLAS: Teška i bolna tema je, kao šta kažete, velika odgovornost. Kako sada, nakon ovih premijera i prvih utisaka publike, gledate na svoj film?

RADUNOVIĆ: Iskreno, ne znam. To je čitav niz procesa u mojoj glavi. Čudno mi je sa ove distance. Pustio sam ga i više nije moj. Jedan jako čudan osjećaj nakon tri godine rada na jednom projektu.

GLAS: Skoro 28 godina je prošlo od stvarne “Oluje”, predugo se čekalo na ovako značajne teme u domaćoj kinematografiji ili se prosto ovakve priče ne uklapaju opšti narativ o dobrim i lošim momcima?

RADUNOVIĆ: Znate kako, Srbi su davno proglašeni zločincima i to je gotov narativ. Mene su pitali o nagradama? Da sam razmišljao o nagradama,  pravio bih drugačiji scenario filma koji bi se uklopio u taj opšteprihvaćeni narativ. Želio sam napraviti film o srpskom stradanju i mene ne bole recimo kritike iz Hrvatske, mene iskreno više brine ćutnja iz dobrog dijela Srbije.

GLAS: Samo snimanje bilo je takođe jedna vrsta epopeje, uz više od 100 snimajućih dana, uz obilje rada na terenu i akcionih scena, koliko je kompleksna produkcija bila izazov u zanatskom smislu?

RADUNOVIĆ: Izuzetno teško snimanje. Jedan jako zahtijevan film, kako produkcijski, tako i emotivno. Pandemija, prekidi zbog bolesti, tragedija sa kolegom Milijem, koji je poginuo tri dana pred kraj snimanja, nakon pada sa stijene pred našim očima, gdje su ga kaskaderi doslovno izvlačili ispod litice. Bukvalno smo prošli kroz pravi rat na setu i nosimo bolne i jako pomiješane emocije sa snimanja, u rasponu od ponosa do tuge.

GLAS: Fokus Vam je, kao ste više puta rekli, na stradanju običnih ljudi, pa Vas moram pitati koliko je te stvarne priče bilo teško emocionalno preživjeti, pretvoriti ih u scenario, a potom na film?

RADUNOVIĆ: Kada slušate tragedije stvarnih ljudi, ne može ostati ravnodušni ako ste normalan čovjek. Doslovno vam ostaju ožiljci, u emotivnom smislu. Baš sam se svašta naslušao i teško je ostati distanciran od toga, iako mi je veliko iskustvo na filmskim setovima dosta pomoglo da te emocije prenesem u scenario na adekvatan način kako bi se izbjegla patetika ili agitovanje.

GLAS: Autentičnost i atmosfera djeluje gotovo dokumentarno?

RADUNOVIĆ:  Trudili smo se da poslu priđemo profesionalno. Imali smo Jovu Maksića kao čovjeka koji je prošao kao mladić pravu “Oluju” i mnogo nam je pomogao kao glumac i kao neformalni savjetnik. Imali smo stalno na setu najmanje pet ljudi iz Krajine koji su nam pomagali oko svih stvari od scenografije do kostima, imali smo lektore koji su vodili računa o akcentima i pomagali glumcima na samom setu. Sve se to osjeti, vidi i čuje u filmu.

GLAS: Film funkcioniše na nekoliko žanrovskih nivoa od ratne drame preko vesterna do akcionog spektakla koji, mora se priznati, dobro funkcionišu zajedno. Gdje se kriju Vaši filmski korijeni i koji su autori oblikovali Vaš filmski ukus?

RADUNOVIĆ: Definitivno Serđo Leone, Frensis Ford Kopola sa “Apokalipsom”, ima još mnogo režisera, ali nisam čovjek sklon određenim autorima, više sam sklon određenim filmovima. Svakako sam naklonjeniji žanrovskom filmu, nego recimo arthaus projektima, što bi se reklo, više volim “movie” nego “film”. Film je na neki način moja sudbina, otac mi je Savo Radunović, čovjek iza koga je učešće u preko 80 filmova, imam fotografije sa šest mjeseci na filmskom setu, kao tinejdžer sam bio u Višegradu, na snimanju “Lepa sela lepo gore”...Film  mi je doslovno u genima.

GLAS: Filmovi se danas kod nas snimaju kao neka vrsta prikvela za TV seriju, koliko to otežava posao režisera i montažera i koliko je lakše ispričati priču u 12 epizoda u odnosu na dva sata klasične bioskopske produkcije?

RADUNOVIĆ: Borio sam se koliko sam mogao. Ipak, to je prokletstvo današnjeg vremena. Ovakav film traži mnogo novca i lakše je obezbijediti sredstva od televizije, što vam daje prednost da ispričate jednu mnogo razrađeniju i zaokruženiju priču, ali je sa druge strane noćna mora za režisera i montažera kada sklapaju film od dva časa. Doslovno smo montirali na setu nakon svakog snimanja, kako bi grubom verzijom snimljenog obezbijedili određeni pregled smjera u kojem vodimo priču. Mislim da smo emotivno zaokružili likove, što nam je i bilo najvažnije, dok je sve ostalo na publici.

GLAS: Šta planirate dalje?

RADUNOVIĆ: Radimo film i seriju o pokojnom pjevaču Džeju. Nemanja Ćeranić i ja radimo na tom projektu. Jedna biografska priča, dosta različita od “Oluje”, da malo uhvatimo dah nakon jednog filma koji nas je sve obilježio, kako umjetnički, tako i emotivno.

Janjić

GLAS: Pokojni Davor Janjić je u Vašem filmu ostvario posljednju ulogu u karijeri i to jednu više nego impresivnu rolu?

RADUNOVIĆ: Davor je specifičan lik, veliki, ozbiljan glumac i mnogo sam ga volio. On je nakon rata otišao u Sloveniju, tamo mu je karijera malo stagnirala i vjerovao sam da će mu ova uloga biti “kambek”, nažalost, nije uspio da pogleda film. Raditi sa njim na setu bila mi je velika čast i ogromno iskustvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.