Marko Tomaš, književnik, za “Glas Srpske”: Jedina istinska revolucija u mijenjanju samog sebe

Milanka Mitrić
Marko Tomaš, književnik, za “Glas Srpske”: Jedina istinska revolucija u mijenjanju samog sebe
Marko Tomaš, književnik, za “Glas Srpske”: Jedina istinska revolucija u mijenjanju samog sebe

Kada se uništavaju veliki privredni subjekti s njima se u istoriju šalje i određeni način života. Među ljudima nestaje razumijevanje koje je moguće zbog istih životnih okolnosti. S razumijevanjem nestaje i mogućnost istinske solidarnosti.

Tu, recimo, politička ljevica upada u problem, uporno adresirajući klase koje su izbrisane s lica zemlje. Klase više ne postoje. Postoje individualni i pojedinačni identiteti i zato imamo situaciju u kojoj je moguće da je jedan isti čovjek u određenim stvarima pripadnik nasilne većine, a u određenim potlačene manjine.

U okolnostima individualne zbunjenosti lako je manipulisati i držati ljude razjedinjene.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Marko Tomaš, koji će u Banjaluci gostovati 16. avgusta u Art dvorištu u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” u okviru programa “Note i slova”, gdje će uz stihove koje će čitati, puštati i muziku. Događaj organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Tomaš je do sada objavio nekoliko zbirki poezije, među kojima su “Crni molitvenik”, “Regata papirnih brodova”, “Trideset deveti maj”, “Varanje smrti” i druge.

- Jedini zadatak i jedina istinska revolucija je mijenjanje samog sebe, otvaranje ka drugima, traženje novog razumijevanja. Nakon međusobnog razumijevanja možemo se nadati rađanju solidarnosti. Sa solidarnošću se možemo nadati mijenjaju okolnosti u kojima živimo, što možemo nazvati revolucijom. Istovremeno ljudi moraju biti individualno emancipovani od koncepata koji ih porobljavaju. Razumijevanje da, ali slijepo vjerovanje ne. Solidarnost da, ali unisono mišljenje ne. Revolucija da, ali bez krvi i osvete. Čovjek kao biće na to nije spreman. Zato je, po mom mišljenju, uvijek zgodna ona čuvena direktiva Tome Bebića - volite se, ljudožderi - dodao je Tomaš.

GLAS: Smatrate li da uvijek postoji rizik prilikom predstavljanja publici nečega drugačijeg, nakon što su Vas mnogi upoznali kroz poeziju, zavoljeli i pronašli sebe u Vašim stihovima?

TOMAŠ: Davno sam shvatio jednu stvar. Ljudi nemaju vremena da se istinski bave drugim ljudima. Zapravo, nemaju ni volje. Zato su skloni površnim ocjenjivanjima i zato vole, što se kaže, da pakuju stvari i ljude u ladice. Zatim, kada se spomene nečije ime oni već imaju spremnu ocjenu, izvuku je iz pomenute ladice, čak i ako nisu u potpunosti upoznati s nekim određenim djelom određenog čovjeka. To sam naročito primijetio posljednjih par godina u vezi sa mojim imenom i stvarima koje radim. Gotovo svaku knjigu ocjenjuju istim aršinima i epitetima, bez obzira na izvjesne mijene u onome što radim. Nemam problem s tim da se “javnosti” predstavim nekom novom formom izraza. Već sam spreman na to da će većina ocjena i sudova biti jednaka onima koji se perpetuiraju kroz medije već godinama. Ah, Tomaš, on super čita svoju poeziju pred publikom, sve to liči na estradu. Nadam se da će se potruditi barem da vide da je to proza i da prikazi romana neće počinjati sa: u svojoj novoj knjizi pjesama Tomaš se drži već oprobanih recepata. Meni bi to bilo zabavno, ali žao mi je ozbiljnih ljudi.

GLAS: Mislite li da uspijevate sebe bolje i jednostavnije da izrazite kroz stihove ili kroz prozu?

TOMAŠ: Volim poeziju. Volim da njome kvarim jezik. Političkim iskazima kvariti samu suštinu poezije. To volim. Buniti se protiv nje. Za mene je ona idealan teren za igru. I u prozi preduzimam rizike, ne igram na sigurno. Istinski se igram raznima formalnim i svakim drugim elementima. Nikada ne želim samo da govorim ono što drugi žele da pročitaju niti da to radim na način na koji se od mene očekuje. Nema nekog društvenog sloja kojem bih htio pripadati i to me u izvjesnom smislu oslobađa odgovornosti prema bilo kakvim grupnim vrijednostima pa si mogu dopustiti čak i da zvučim krajnje bešćutno i divlje i zlo. Ionako je sve pitanje konteksta i trenutka u kojem reagujemo na određene pojave. Nema, barem za mene, razlike u tome kako bi trebalo odnositi se prema poeziji ili prozi. To je za mene prostor za igru.

GLAS: Kako gledate na postojanje slave kod književnika? (I postoji li uopšte stvarna slava književnika)?

TOMAŠ: Pretpostavljam da je čovjek slavan onoliko koliko je ljudi čulo za njega i to čime se bavi. Dobar dio ljudi, koji se bavi pisanjem, pati od ozbiljne socijalne anksioznosti. Tu slava teško da može pomoći, iako ljekari govore kako treba izlaziti iz zone komfora da bi se što lakše čovjek nosio s tim problemom. Slava može biti remetilački faktor u nečijem životu. Neko drugi, međutim, može u njoj uživati, ali to je obično kod ljudi kojima je slava sama sebi svrha. Kod nekoga je ona ipak tek materijalnotehničko sredstvo za komuniciranje određenih ideja, koje kao anonimci ne bi mogli predstaviti većem broju ljudi. Poezija je jedna od takvih ideja. U današnjim okolnostima sjajno je imati priliku skrenuti pažnju nekom većem broju ljudi na taj umjetnički izraz koji je mnogim školarcima zadavao glavobolje pa su prema poeziji stvorili i izvjestan prezir, za šta sam skloniji da okrivim one koji poeziju podučavaju nego one koji u klupama pate pod njenom pohabanom hiljadugodišnjom čizmom.

GLAS: Može li tuđa poezija dovoljno da nas protrese, prodrma i rastavi, ne bismo li i sami postajali hrabriji da se ogolimo pred drugim ljudima kao osobe kakve jesmo?

TOMAŠ: Ako mene pitate jedan od zadataka poezije jeste i da nadahnjuje one koji je čitaju. Ostaje, doduše, pitanje na kakve sve akcije određenu osobu poezija može nagovoriti, kao što to čini neki razredni mangup i sitan prevarant. Nadam se da ljude prevashodno podstiče na komunikaciju, na direktnije izražavanje emocija, na oslobađanje i ljubav.

GLAS: Živimo li zato kroz umjetnost, jer nam toliko često pomaže da pređemo neke sopstvene granice, slobode i strahove u kojima smo se skrivali sami od sebe?

TOMAŠ: Nadam se da je to tako. Ne bi trebalo da odgađamo sami sebe zbog nekakvih nazovi objektivnih okolnosti. Tako odgađamo život, samo mi nije jasno za kad tačno. Uvijek ljudi govore - ima vremena. Oh, da, ima vremena koliko hoćeš samo što sve to vrijeme nije nama na raspolaganju. Vremena će biti i kada nas ne bude, samo ga neće biti za nas.

GLAS: Poezija pomaže i inspiriše, na svoj način, “tjerajući” nas da doživimo i osjetimo i kad ne znamo to da iskažemo? Da li je to suočavanje ili bježanje?

TOMAŠ: Poezija bi trebalo da nadahnjuje, da nas podstiče i budi u emotivnom i svakom drugom smislu. Čovjek se može natjerati da se probudi svakog dana, ali samo emocije čine da se osjeća istinski živim. Katkad se življenje po svojim pravilima tumači kao bježanje od realnosti. To je u redu, slažem se, tačnije složiću se kada mi neko objasni šta realnost podrazumijeva. Bezbroj je realnosti i jednak broj istina na ovom svijetu.

GLAS: Živimo u eskapističkom društvu?

TOMAŠ: Ne, postajemo sve primitivniji. Sve se manje hranimo, a sve više žderemo. Eskapizam može biti emancipatorski, bunt pristojnosti, recimo. Sve manje cugamo, a sve više se razvaljujemo. Zato što nam se može. Stvari su predostupne. Nema kreativnosti, mašta je umrla, jer ovo je svijet u kojem je sve moguće. Barem tako piše u Obećanjima vrlog novog svijeta.

GLAS: Kakav spoj muzike i književnosti možemo da očekujemo prilikom Vašeg gostovanja u Banjaluci?

TOMAŠ: Muziku ću sigurno prilagoditi trenutku i publici i atmosferi kakvu stvorimo prethodnim čitanjem i predstavljanjem poezije. Pokušaću napraviti neku vrstu poetskog kabarea. A muzika će biti eklektična, jer ja stvarno slušam raznovrsnu muziku. Nema mi druge nego da puštam raznovrsnu muziku, jer želim da ljude i zabavim, a ne samo da ih podstičem na razmišljanje. Nemam namjeru da zauzmem stav: vidite kako sam pametan i kul.

“Nemoj me buditi”

 

GLAS: Uskoro će biti objavljen Vaš prvi roman. Šta biste mogli da nam kažete o tom djelu? I kako je nastajalo?

TOMAŠ: Proces nastanka je bio čudan. U stvari, priča koja stoji iza te priče je toliko nevjerovatna da u prozi ne bi nikako funkcionisala i zato sam se trudio da je izbjegnem. Tek kada sam stvarnu priču odstranio iz romana, kada sam je zamaglio dobio sam tekst koji reklamiram kao moj prvi roman. Kada imate određenih problema najgori osjećaj koji se uz njih veže je samoća i strah da vas niko ne može razumjeti. Počeo sam s ljudima da otvoreno pričam o anksioznom poremećaju koji mi je dijagnostikovan. Onda se dogodilo nešto što mi je pomoglo da prevaziđem i stavim pod kontrolu tu zvijer. Shvatio sam da većina ljudi u savremenom svijetu ima manji ili veći anksiozni poremećaj. Htio sam da pišem o njemu. To sam i učinio. Cijeli je roman koncipiran kao dugački panični napad. Svijet je opisan kroz oči čovjeka koji se ne bori već se u potpunosti prepušta tom nesporazumu sa svijetom. Kroči svijetom kao da hoda kroz živo blato. Razvija određene opsesije da bi stvorio razlog da uopšte ujutro izađe iz kreveta. Zato se roman i zove “Nemoj me buditi”.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana