Marko Šelić Marčelo, muzičar i pisac, za “Glas Srpske”: Prije seciranja društva, moraš prvo secirati sebe

Branislav Predojević
Marko Šelić Marčelo, muzičar i pisac, za “Glas Srpske”: Prije seciranja društva, moraš prvo secirati sebe

Pojam “Nojeva varka”, kao naslov mog šestog studijskog albuma, u suštini je zbunjivački štos. Služi da malo zaintrigira, ali da ne kaže previše o čemu je tu reč, jer je u suštini ovaj album zaokružena priča i on putuje, od prve do poslednje pesme kako bi stigao do svog naslova. Mi naslućujemo neke stvari usput, ali kada čujemo poslednje stihove postaje jasno zašto album nosi baš taj naslov.

Rekao je ovo za “Glas Srpske”, muzičar i pisac Marko Šelić Marčelo, objašnjavajući zašto je svoj novi album nazvao “Nojeva varka” i dodajući da samo ime krije višestruko značenje koje se postepeno otkriva slušanjem.

- Ideja albuma bazirana je na našem zatvaranju u mikrokosmose što smo masovno počeli da radimo, usled i usred okolnosti u kojima živimo. Dakle, sve te naše mini barke u koje ulazimo sa idejom da će potop proći, samo da sačekamo na sigurnom i ne uradimo ništa tim povodom. U stvari, reč je o samoobmani i od toga nema ništa. Te barke jesu varke, makar ova priča tako to vidi. Sa druge strane, ima i ono drugo značenje sa Nojem kao pticom, gde mi guramo glavu u pesak, opet sa istim ciljem da nevolja prođe, a da mi ne radimo ništa. I to je takođe varka koja ne vodi nikud - jasan je jedan od najpopularnijih muzičara u regionu.

GLAS: Singl “Jbg”, osim što je po ko zna koji put dokazao da  književnu efikasnost psovke ništa ne može pobijediti, postao je vjerovatno i najveći hit Vaše karijere. Da li postoji mogućnost da na neki način gurne ideju albuma kao cjelinu u drugi plan?

MARČELO: Poruka koju ovaj singl nosi jeste važna, ali nije zaključna. Numera “Jbg”, deveta je po redu od 16 stvari, ali kao singl tempirana je da bude emotivna eksplozija, nakon j lažne doze ravnodušnosti koja se instalira kroz pesme u prvoj polovini albuma. Sada, šta će prevagnuti i šta će ljudi slušati? Mi smo poučeni iskustvom i pažljivim posmatranjem situacije na sceni, primetili da postoji dio ljudi koji muziku sluša samo kroz singlove. Sada je doba singlova, tačnije nije samo sada i ranije su postojali širi, spoljni prstenovi publike koji slušaju samo singlove, tako da je naša ideja bila da pokušamo da ekranizujemo osam od 16 numera, kako bismo pokrili priču oko “Nojeve varke”. Trenutno smo stigli do pete numere, nedostaju nam još tri, a radimo na “Budilniku” i “Resetu”, pa sledi “Kod kuće”. Osim te ideje, singlovi su projektovani kao samostalne pesme koje mogu da se slušaju nezavisno od albuma, iako to nije naše željeno slušanje. Radili smo konceptualni album sa idejom sa se sluša kao celina. Naravno, nemamo ideju da mi ljudima možemo određivati kako će slušati album.

GLAS: Ipak, pretpostavljam da niste očekivali toliku razliku u slušanosti između “Jbg” i ostalih singlova?

MARČELO: Voleo bih da se oni koji su čuli “Jbg” uključe nakon njega u slušanje drugih singlova i albuma u celosti. On nije završna poruka ovog albuma bez obzira na svoju ljutitost i bes on je više krik odustajanja. Njegov tekst je čudno shvaćen, kao himna protesta na Balkanu što je meni čudno, jer nisam tačno shvatio kako neka pesma koja direktno govori vlastodršcu i sistemu “Uzeli ste mi sve” može zvučati kao pobuna. Ljudi su nam uzeli sve, ne treba im još nešto davati, ali da je pesma eksplodirala, jeste, preko svih naših očekivanja da budem iskren.

GLAS: Najveći odjek oko “Varke” jeste eksplozija reakcija na Vaše tekstove, koji čini mi se nikad nisu bili direktniji, ali sam album je u muzičko-instrumentalnom pogledu bez dileme najzrelije djelo u karijeri. Teško je razaznati gdje prestaje svirka benda, a gdje počinje doprinos genijalaca poput Rajda ili Indiga.

MARČELO: Pomenuo si Rajda i Indiga, ali tu je bila čitava gomila sjajnih ljudi poput Aleksandra Jovanovića Šljuke, Bilejna, Vlade Lalića, gitariste Aleksandra Cupare, Vukašina Markovića iz grupe “Ajri FM” i još mnogo drugih umetnika, koji su ovaj album “posolili” sobom. Definitivno kod mene postoji taj “dobar” strah, da ja tu nešto ne upropastim i pokvarim, da svojim rečima ne upropastim njihovu sjajnu svirku. Ipak, jedna od mojih glavnih dužnosti ili najzahtevnijih uloga u ovom poduhvatu jeste ta da budem “režiser” i da se bavim režiranjem te konceptualne priče. U strogom smislu reči ja nisam muzičar, ali neko je morao da kordiniše te sjajne ljude da se napravi nešto što će zvučati kao koherentna celina. Ne u smislu da bude jednolično, jer je ideja da se čuje više glava i glasova na albumu, ali da nešto ne strči previše kako bi se na pravi način muzički ispričala priča. Nama je to važno, jer odavno ne marimo za žanrovske fioke, u bilo kakvom smislu, tako da smo se ovde igrali više nego ikad ranije.

GLAS: Koliko je sad već veliko iskustvo na sceni pomoglo?

MARČELO: Svakako je naše iskustvo u tome pomoglo, jer se više igramo, a ipak smo mnogo konkretniji. Znaš kada si mlađi, a imaš 20 topova, ti bi pucao odjednom iz svih 20 topova da svi vide koliko ti je vatrena moć. Sada je naša paljba postala organizovanija, urednija, konkretnija i preciznija.

GLAS: Iako tekstovi na albumu djeluju naglašeno usmjereni na Vaše okruženje, čini se nikad niste bili introspektivniji, jer u stihovima ne štedite ni sebe, ni nas jer smo pristali na ulogu nijemih posmatrača sopstvenih života?

MARČELO: To ima veze s nečim o čemu često pričam na književno-muzičkim druženjima. Uveren sam da se to samo tako sme raditi. U suprotnom bih se kao slušalac albuma pitao: “Ko mi to priča? Ko mi se obraća sa visine”?

GLAS: Da ne postanete “propovjednik” kao Bono Voks?

MARČELO: Da. Upravo to. Pojavljuje se neki glas koji nešto propoveda. I možda sam ja saglasan sa svim stavovima koje taj glas koji priča, ali moram pitati sa kojeg mi se brda lažni Mojsije obraća sa visine. Ako želiš da celo društvo i sve oko sebe staviš na operacioni sto i da ga zasečeš skalpelom, da ga seciraš i komentarišeš tada moraš biti spreman da legneš na taj isti sto i da budeš seciran istim skalpelom. To je jedino pošteno. U suprotnom to deluje kao da nam se natčovek Fridriha Ničea, obraća. On zna, a mi, ne znamo. Moram da znam ko nam se to obraća? Ko si ti? Zašto nam se obraćaš? Ovaj album to pokušava da uradi. Dakle, prvo moraš raspraviti sam sa sobom, a potom i sa svetom oko sebe.

GLAS: Na domaćoj hip-hop sceni, osim par časnih izuzetaka, granica između rep muzike i trep turbo folka opasno se stanjila, ipak, desi se da tvoj singl razbije skupo sponzorisani trending ili da Konstrakta napravi diverziju tamo gdje se niko nije tome nadao?

MARČELO: Vidi. Svestan sam da ljudi više žele čuti kako im neko priča o lažnom glamuru, skupim autima, kokainu i seksi ribama, nego da im neko govori gde stvarno žive i kako žive, ali od te jeftine priče nemaju ništa. Konstrakta je nastupila na “Evroviziji”, a ona je jedan fenomenalan lik, koju poznajem od početka karijere i družimo se daleko u prošlost i to je sjajan obrt, kao i razbijanje trendinga sa singlom “Jbg”. To su stvari kojima se nikad ne nadaš. Ipak, to su izolovani incidenti, ali dobri i potrebni incidenti. Da bude jasno, nije uspeh “Jbg” ili Konstraktin uspeh početak neke revolucije. Nemojte misliti da je pesma “Jbg”, lakmus papir za izbore u Srbiji, kao što nije ni bila, niti je “In corpore Sano”, lakmus toga šta će ljudi masovno slušati, jedno mesec kasnije kada pompa prođe.

GLAS: Koliko ste lično optimista ili pesimista? Sudeći po “Nojevoj varci” Vi ste realista, ali svijet sa pandemijama, krizama i najavama Trećeg svjetskog rata, čak i pisce fikcije ubija bogatstvom mašte.

MARČELO: Nema dileme - bez nade ne može da se živi. Mi smo programirani na nadu. Pesimizam je ljudska reakcija usled surovog realizma, ali je suprotan ljudskoj duši. Mi nismo naštelovani na pesimizam, ti se nadaš nečemu, dok si god živ. Da li je dobro? Nije! Da li ima nade? Mora biti.

GLAS: Šta možemo da očekujemo od Vas na planu književnosti u narednom periodu?

MARČELO: Pokušavam da pišem, ali otkako je izašla “Nojeva varka”, krajem decembra prošle godine, prve polovina ove godine koncentrisana je na terenski rad oko albuma. U Banjaluci sam napravio prvu promociju fizičkog izdanja, tačnije dvostrukog CD-a  koji će uskoro u radnje, zatim sledi i dvostruko vinilno izdanje. Tu su koncerti, uključujući i veliki beogradski koncert i neki drugi događaji, ali ostatak leta svakako planiram da provodim ispod klima-uređaja, pišući i prozu i poeziju.

Strip

GLAS: Urednički posao oko stripa je i dalje ventil između muzike, književnosti i svega ostalog?

MARČELO: Definitivno jeste. Taj sada već petnaestogodišnji rad na Dilanu Dogu za “Veseli četvrtak”, drži me, na neki način i u filološkoj kondiciji. Prosto, adaptacija prevoda podrazumeva da se skoro svakog dana baviš rečenicom i da se baviš jezikom, čak i ovim lektorskim delom posla, koji mi je najdirektnije struka, a koji se vremenom zaboravlja ako nisi u praksi i čija se pravila konstantno menjaju. Osim, što mi je to lična pasija, pošto mi je Dilan od malih nogu jedan od omiljenih likova u fikciji, ima i tu svrhu da me drži u stručnoj kondiciji. Rad na stripu mi je krajnje koristan spoj zadovoljstva i struke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana