Luka Mihailović, režiser i scenarista filma “Indigo kristal”: Srpska priča razumljiva u svakom kutku svijeta

Branislav Predojević
Foto: V. Tripić

Inicijalna kapisla za film bila je ta ideja povrataka u vlastiti grad nakon dužeg vremena i osećaj da ste stranac u rodnom gradu. Da li zbog toga što ste se vi promenili ili se grad promenio u odnosu na ono što pamtite, nije u principu ni važno, važan je taj proces promene i emocija koju on stvara kod pojedinca.

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Luka Mihailović, talentovani režiser i scenarista, čiji se debitantski film “Indigo kristal” upravo prikazuje u bioskopima, uz sjajne reakcije publike.

- Šabac je mesto radnje filma, samo zbog toga što ga savršeno poznajem i savršeno sam znao da stavim svaku scenu na lokaciju koja joj odgovara. Ljudska priča iz filma je univerzalna priča, građena tako da je razumljiva nekom iz Šapca, Beograda, Banjaluke ili nekom iz brazilske favele. Priča koja uz manje ili veće varijacije jeste i univerzalna priča moderne civilizacije - rekao je Mihailović.

GLAS: Kako se od studentske ideje u praktičnom smislu stiglo do filma, koji je zvanično debitatntsko djelo, ali izgleda kao da nije?

MIHAILOVIĆ: Projekat jeste započet kao studentski film, davne 2018. godine, kada sam ja ubeđivao svoje profesore sa faksa da u svom gradu za malo para mogu da snimim dugometražni film i hvala im što su me podržali u tome, samo idejno, naravno (smijeh). Pomogli su mi da pobedim neke predrasude o ovom filmu, kojih i danas ima i olakšali njegov put do finalne verzije. Naravno hvala Miodragu Radonjiću, koji je nakon poziva da glumi glavnog junaka i čitanja scenarija stao iza filma i glumački i kao producent sa “Arhangel” studijom te pomogao da pretvorimo studentsku ideju u profesionalan film, kao i čitavoj ekipi, koja je dala sve od sebe da on izgleda ovako kako izgleda sada u bioskopu.

GLAS: Koliko je u tom profesionalnom pristupu ovom filmu pomoglo Vaše kaljenje u brojnim serijskim produkcijama i video-spotovima, gdje možda nema puno mjesta iskazivanju kreativnosti, ali se nemilosrdno uči zanatski dio produkcije?

MIHAILOVIĆ: Ozbiljna je to i teška škola. Radio sam dosta serija, što za domaće tako i za strane produkcije, od početničkih poslova poput motanja kablova do asistenta režije i ostalog. Tu se kali zanat i što je važnije, jačate živce. Vidite na licu mesta kako to funkcioniše i ko sve radi i kako radi. Koliko mladi ne dobijaju prilike i kako se sa druge strane prilike olako bacaju u vetar. Što je najvažnije video sam, ako ništa drugo, kako ja ne želim da radim.

GLAS: Praksa u pravom smislu te riječi.

MIHAILOVIĆ: Upravo tako. To je jedan od najvećih problema filmske akademije. Fakultet vam uskrati svaku moguću praksu i na bizaran način otežava vam da ga uspešno završite. Ovde se ide samo na teoriju, dok je praksa zapostavljena, što je poguban pristup, jer teorija i praksa u režiji su prilično različite stvari.

GLAS: Film se kreće kroz nekoliko žanrovski koordinata od socijalne drame, preko porodične melodrame do neonoar krimića, ali djeluje da Vam žanrovske odrednice ne znače previše, osim kao sredstvo da ispričate priču i ispratite likove.

MIHAILOVIĆ: Žanrovski obrasci su tu bili više kao rediteljski postupci nego kao klasične žanrovske smernice. Film “Indigo kristal” je socijalna drama i bavi se ljudima i njihovim odnosima. Međutim u tom odnosu postoje i društveni momenti, koji oblikuju njihove socijalne veze kroz tri toka priče ili tri podžanra filma. Imamo egzistencijalni momenat u vezi sa glavnim junakom, Vukom, čovekom koji pokušava da pronađe sebe i svoje mesto u društvu, nakon izlaska iz zatvora. Imamo i klasični dramski momenat u kojem Vuk preuzima ulogu roditelja nad klincem, bratom svog pokojnog druga, a koji ide stranputicom, slijedeći obrazac koji je on već prošao. I na trećem mestu nalazi se melodramski momenat zabranjene ljubavi, između Vuka i Maje, sestre jednog od njegovih prijatelja, koja dolazi izvan njihovog uličnog sveta. U sklopu tri velike teme ili podžanra stvorili smo sopstveni, hibridni žanr, u kojem se kreće priča.

GLAS: Film pulsira u ritmu muzike, što je, čini mi se još više istaknuto tom crno-bijelom fotografijom. Koliko je muzika oblikovala sliku, a koliko je slika birala muziku?

MIHAILOVIĆ: Pre svega muzika oblikuje moje pisanje scenarija, jer sam većinu scena pisao pod ritmom određene pesme za koju znam da će se čuti u toj sceni. Muzika je meni ogromna inspiracija, koja me pokreće veći dio života i teško mi je zvuk odvojiti od slike.

GLAS: Šta je Vas pokretalo kao filmskog konzumenta i na kraju Vas motivisalo da se iskažete kao filmski autor?

MIHAILOVIĆ: Od ranog djetinjstva su me hipnotički privlačili TV sadržaji i slika i zvuk. Potom su stigle i VHS kasete, ne originalne nego one presnimljene na kojima ide “Mortal kombat” do kraja i polovina “Poslednjeg akcionog heroja”, jer je toliko stalo tokom snimanja (smijeh), koje sam gledao do iznemoglosti. Prvo sećanje na nekog koga sam zapazio da kreira film, jeste Tim Barton, nakon filmova o Betmenu, kada mi je njegovo ime ostalo urezano kao ime čovjeka koji je stvorio nekoliko filmova, koji su privukli moju pažnju. Kasnije je to išlo prirodnim putem, otkrivao sam autore poput Martina Skorsezija ili Džima Džarmuša. Dosta kontradiktorna imena su oblikovala moj filmofilski ukus i onda sam slagao sebe da ću završiti fakultet dramskih umetnosti da mogu režirati filmove. Istina, slagao sam sebe ponovo, pošto ga još nisam završio, ali sam snimio film (smijeh).

GLAS: Uz Vas trenutno postoji čitav jedan talas autora mlađe generacije, različitih po stilu i idejama, koji ne igraju po trendovskim pravilima festivalskih žirija, niti trče za publikom jeftinom komercijalizacijom ideja, već jasno grade svoj emocionalni senzibilitet, koji se posljednjih godina izgubio iz srpskog filma.

MIHAILOVIĆ: Mi smo se kao kinematografija udaljili od onoga što je naš neki senzibilitet, a to je naš kolektiv. Na kolektivu smo bazirali filmove još od crnog talasa i praške škole, kao i junake, kao deo tog kolektiva. Mi već neko vreme jurimo neke evropske tradicije sa trendovskim festivalskim tematima, gde se ne snalazimo najbolje, barem ja to tako vidim pa smo se mi trudili da vratimo taj kolektiv u centar pažnje. Kada gledate srpske filmove, poput recimo radova Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana u filmu “Ko to tamo peva”, to je teško delo, u kojem grupa ljudi putuje u Beograd i gde svi poginu na kraju, ali mi pamtimo smeh i komediju, koji ih prate tokom njihovog putovanja. Filmovi su smeh i suze, često istovremeno, kao i u životu, a ne da idemo iz krajnosti u krajnost.

GLAS: Filmovi za publiku?

MIHAILOVIĆ: Da upravo, filmovi za publiku. Imate režisere poput Tarantina, koji su stvarali izraženo autorske filmove, a koji su sa druge strane jako dobro prolazili u bioskopima i niko nije mislio da je on manje autor zbog toga. Upravo, zbog toga imamo i taj tragični “hepi end”, u finalu “Indigo kristala”, koji je poguban za Vukovu sudbinu, ali je neophodan za bioskopski film, da bi publika doživjela istinsku katarzu kroz surovu pravdu.

Reperi

GLAS: Kakvi su Vaši planovi? Imate li novi spisak ideja koje biste mogli pretvoriti u filmove?

MIHAILOVIĆ: Imam nekoliko ideja koje su u začetku, imam i nekoliko koje traže par dodatnih meseci slobodnog vremena da ih pretvorim u konkretna scenaristička skripta. Priča koja je najbliža realizaciji u vezi je sa muzikom. Kolega i jedan od glumaca iz filma Relja Despotović iz rep ekipe “Crni Cerak” i ja napisali smo priču o “Crnom Ceraku”, jednu vrstu srpskog “Get Rich od die Tryin”, tj. put od blata do zlata. Prava, reperska priča, koju bih voleo da pretvorim u dugometražni igrani film.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana