Akademik Ljubomir Zuković: Treba nam Kočić da zagrmi kao nekad

Status i položaj srpskog jezika zavisi samo od nas. To što se istim tim jezikom služe još neki narodi koji žive u BiH i što ga zovu svojim imenom, nemam ništa protiv, mada bi bilo normalnije da ga Bošnjaci, kad već hoće da ga odvoje zovu bošnjačkim, a ne bosanskim, jer jedno je administrativni, a drugo nacionalni pojam.

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" potpredsjednik Akademije nauke i umjetnosti Republike Srpske, srpski književnik i profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Ljubomir Zuković.

On upozorava da se nametanje bosanskog jezika ne treba zanemarivati i da Srbi u Republici Srpskoj moraju biti oprezni i svoj jezik štititi i braniti od raznih nanosa.

Profesor Zuković književnošću se bavi na višestruk način, naporedo na više područja. Od gimnazijskih dana počeo je da objavljuje pjesme i pripovijetke, i to njegovo učešće u umjetničkoj književnosti traje neprestano. Ponajviše proučava narodnu (usmenu) književnost, ostvarivanu tokom vijekova na srpskom jeziku na svim prostorima na kojima živi srpski narod.

* GLAS: Kakav je položaj srpskog jezika u eri kompjuterizacije, manjka čitalaca knjiga i sve češće upotrebe stranih riječi, za imenovanje nečega za šta postoje daleko jednostavnije srpske riječi?

ZUKOVIĆ: Srpski jezik izložen je jednoj poplavi tuđica sa zapada. Kad pogledate nazive firmi koje se otvaraju, tu nema srpske reči i mislim da je to pogrešno i da se od toga treba braniti. Treba nam u ovom trenutku jedan Kočić da zagrmi onako, kao što je grmio u vreme Austrougarske kad je ovde nametala taj odurni, kako je on govorio, administrativni jezik kojim se uspešno ismejavao. Položaj srpskog jezika zavisi od nas samih i mi treba da pokažemo jednu čvrstinu, da ne dozvolimo nikome da ga prisvaja na način da poriče naše vlasništvo nad njim i u smislu njegovog porekla i njegovog održavanja.

* GLAS: Aktuelno je pitanje u Hrvatskoj o titlovanju srpskih filmova, mada u mnogima igraju i hrvatski glumci?

ZUKOVIĆ: Dobro je da u čitavoj toj priči ima razumnih ljudi. Krleža je bio jedan od tih i trebalo bi slediti ono što je on rekao da se radi o jednom jeziku koji Srbi zovu srpski, a Hrvati hrvatski. To je suština tog problema. Mi bismo pogrešili ako bismo reagovali osvetnički i revanšistički na tu pojavu, pa i mi tražili da se prevode hrvatski filmovi. Tu se, nažalost, ide u apsurd. Prošle godine se pojavio "Gorski vijenac" u prevodu na crnogorski jezik i tu možete videti dokle se stiglo u tom ludilu. Nadam se da je to kao svaka elementarna nepogoda nekih ljudi sa suženom svešću i da će to proći, da će ovu stvar prepustiti stručnjacima, lingvistima i budućnosti. Meni lično te reči neke zapadne varijante našeg jezika, toliko bogate leksički fond, da ih bez ikakvog otpora uzimam i rado koristim.

* GLAS: Gdje se u svemu tome nalazi ćirilično pismo kojeg se tako lako i sami odričemo?

ZUKOVIĆ: Upravo ono što nam više zameram i u Srbiji i ovde je zamiranje ćirilice, našeg nacionalnog pisma koje je savršeno u svakom pogledu koju bismo morali negovati. Naravno da se mora učiti i latinica, uče se strani jezici, naša deca bi trebalo da znaju i latinicu, ali moramo negovati ćirilicu i ona mora biti zakonom zaštićena i u službenoj upotrebi. Nema savršenijeg pisma u Evropi. Čuveni hrvatski lingvista Tomo Maretić je to najbolje rekao, da je to najsavršenije pismo. Čuveni Englez Bernard Šo je svu svoju imovinu zaveštao onome ko pismo engleskog jezika napravi tako savršenim kao što je Vuk napravio svoju ćirilicu. Mi moramo biti toga svesni i to čuvati. Biti svesni svojih vrednosti, a nemati nikakav otpor ili mržnju prema onom stranom. Ako dolazi nešto sa strane, usvajamo to, ali nažalost brzo se dešava da se najlakše usvaja ono što nije dobro i kad je u pitanju moral i duhovna vertikala ovog svijeta.

* GLAS: Hoće li iza nas ostati narodna književnost?

ZUKOVIĆ: Hoće, mada je neobično da su povoljne prilike za procvat narodne književnosti bile one koje su za život u opštem smislu bile nepovoljne, a to je recimo dugo robovanje. Pismena kultura je bila zamrla za vreme vladavine Turaka i sva je kultura bila spuštena na nivo usmenosti, tako da su se i medicinske pouke, istorija, sve se prenosilo usmeno i eto, robovanje je pogodovalo razvoju usmene književnosti.

Dok postoji naroda, postojaće i narodna književnost, tu su štampa i kompjuteri koji su mnogo toga zamenili, ali ko ima uvo da čuje, oslušne, moći će da se služi onim što narod stvara. Jer ako izgubimo vezu sa narodom, mnogo smo toga izgubili, to je snaga naša.

Duhovna tradicija

* GLAS: Vaše opredjeljenje je narodna književnost koju neprestano izučavate. Postoji li još ta narodna, usmena književnost?

ZUKOVIĆ: Neke od velikih nevolja našeg vremena su natalitet i položaj našeg sela koje nestaje, a sa nestankom sela nam mnogo toga nestaje, pa čak kad je u pitanju i duhovna tradicija. Sa nestankom sela ugrožena je i ta narodna književnost i mi o tome ne vodimo računa. Mi moramo sačuvati narod i taj narodni jezik, jer nigde nemate tako blisku vezu između standardnog i književnog jezika kao kod nas. Moramo izgraditi mehanizam kako da izgradimo svoj duhovni identitet, a tu spada i naš jezik i naše pismo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.