Željko Pržulj: Radičević izbrisan iz mape Sarajeva

Neda Simić - Žerajić
Željko Pržulj: Radičević izbrisan iz mape Sarajeva

Pisci u Republici Srpskoj su skrajnuti u zapećak. Nešto svojom krivicom, zbog međusobne netrpeljivosti pisaca iz banjalučke podružnice, Udruženje pisaca Srpske godinama ne funkcioniše, a nešto i zbog odnosa društva prema piscima.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" književnik Željko Pržulj, ovogodišnji laureat nagrade "Stražilovo", koju tradicionalno dodjeljuje "Brankovo kolo".

* GLAS: Pomenuli ste na Stražilovu prilikom svečanog uručenja nagrade Osnovnu školu "Branko Radičević" koje više nema u rodnom Sarajevu?

PRŽULj: Davno u prošlom vijeku sa dječacima i djevojčicama svih vjera i konfesija i ja sam išao u Osnovnu školu "Branko Radičević" u Sarajevu. Onda su došli pametnjakovići koji su shvatili da im je pjesnik iz 19. vijeka neprijatelj i Branka Radičevića su zamijenili brojem. Ja ne znam šta im je Branko kriv. Znam samo da sam se osjećao povrijeđeno kao čovjek i kao bivši učenik te škole što su autora "Brankovog kola" i "Pjevam danju pjevam noću" izbrisali iz mape Sarajeva. A možda i tako treba. Možda to pokazuje da Sarajevo odavno nije onakvo kakvo mi pamtimo već neko drugo. Ako u Istočnom Sarajevu napravimo još jednu osnovnu školu daćemo joj ime Branko Radičević.

* GLAS: Vaša poezija je kritička, oštra i satirična, demistifikuje lažne graditelje ljudske sreće, novokomponovane patriote i bogataše sa grbače naroda. Kako ste došli do toga da pišete priče u stihu?

PRŽULj: Ne znam da li se nagrađena knjiga "PTSP sindrom" može nazvati poezijom u pravom smislu te riječi. To je više zbirka kratkih priča i kolumni samo napisanih u stihu. U neka, kažu mračnija vremena, ja sam imao prostora da svake sedmice u kratkoj priči ili kolumni komentarišem i podsjećam čitaoce na događaje koje su preživjeli i neke obične ljude, nezanimljive velikoj istoriji, a onda su došla ova moderna vremena, demokratije i prosvjetljenja i taj prostor mi je oduzet. Zbog toga sam pronašao ovaj drugi način izražavanja. Možda samo poput Gutalja ili Grujića treba da zaćutim, ali...

* GLAS: Ova prestižna nagrada Vam je došla čini se u pravom trenutku. Ona nosi ime velikog pjesničkog simbola "Stražilovo"? Šta Vam znači takvo priznanje?

PRŽULj: Redovni dobitnici svih postojećih i nepostojećih nagrada uvijek kažu da im svaka nagrada prija. Donekle se slažem s njima. Nagrada prija, ali da li svaka ne mogu odgovoriti jer ovo mi je prva. Kad sam bio depresivan tvrdio sam da postoji zavjera i da se nagrade dijele sistemom ja tebi ti meni, a da se moje knjige ne čitaju i ne vrednuju, jer ne poštujem samozvane književne autoritete, vječite predsjednike žirija i organizatore seoskih književnih sjela sa nazivima velikih srpskih pisaca. Sad nisam depresivan, a vjerujem isto, ali mi ova nagrada kaže da ipak postoje tamo negdje u Novom Sadu i Beogradu ljudi koji čitaju moje knjige.

* GLAS: Kako gledate na književnu scenu u Republici Srpskoj i Srbiji. Da li su Vam ranijih godina pomogli pisci iz zavičaja koji žive u Srbiji?

PRŽULj: Kome su oni pomogli taj se hljeba nije najeo. Oni se ponašaju po onoj Lujevoj - poslije mene potop. Predstavljaju se kao pisci iz Republike Srpske, jer to je malo romantično i egzotično, a u Republiku Srpsku dolaze samo kao mesije, da nam malo pametuju i da od naivnih pokupe honorare. Oni se više brinu kako će marke pretvoriti u evre nego da otkriju nekog novog i talentovanog. Nisu takvi samo pisci. Takvi su i filmski radnici, pjevači, sportisti. Njima je Republika Srpska dobra tezga, a nama domorocima ponekad dozvole da statiramo u kukuruzima.

* GLAS: Šta je uloga pjesnika danas? Uspijevate li da budete na nogama sa uvijek novim temama i inspiracijama našeg doba?

PRŽULj: Još nikad na svečanom prijemu povodom Dana republike nisam vidio predstavnika pisaca. Ima tu studenata, penzionera, sportista, ali nema pisaca, a u svakoj državi akademici, veterani i pisci su krem društva. I sad pored činjenice da pisci bukvalno umiru od gladi, Čučak i Samardžija, da najveći državni izdavač vam za honorar nudi dvadeset primjeraka knjige, da pričamo o ulozi pjesnika mislim da je bespredmetno.

* GLAS: Kako ste doživjeli boravak na "Brankovom kolu", pohode Radičeviću na Stražilovoprograme u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu?

PRŽULj: Onako kako pisac treba i mora da se osjeća svugdje. Direktor Nenad Grujičić, zaposlenici "Brankovog kola", članovi žiriji, građani Novog Sada koji su prisustvovali književnoj večeri, Maju Stanojević iz Doboja, dobitnicu specijalne nagrade za najbolji prvenac, koja usput rečeno iako diplomirana profesorka srpskog jezika radi u prodavnici sportske opreme, i mene dočekali su kao svjetske pisce. Pokazali su da nemaju predrasuda odakle je ko niti sujete, ja tebi ti meni. Hvala im za to.

Lično iskustvo

* GLAS: Objavili ste desetak knjiga. Najnovija u izdanju Brankovog kola "PTSP sindrom", napisana je na temelju konkretnog iskustva u prohujalim ratnim godinama i poslije?

PRŽULj: Sve moje knjige od poezije za djecu do romana o hvatanju četnika poslije Drugog svjetskog rata imaju veliku dozu ličnog iskustva. Ja ne znam drugačije. Zbog toga i nisam dobar pisac, ne znam da izmislim, da razradim temu i događaje, već samo jedan obični evidentičar događaja oko sebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana