Najbolji glumci u protekloj sezoni Miljka Brđanin i Željko Erkić za Glas Srpske: Gluma je vječno putovanje kroz sebe

Aleksandra Madžar
Najbolji glumci u protekloj sezoni Miljka Brđanin i Željko Erkić za Glas Srpske: Gluma je vječno putovanje kroz sebe

Poslije premijere komada "Sabirni centar", u režiji Marka Misirače po tekstu Dušana Kovačevića, u Narodnom pozorištu RS, dodijeljene su tradicionalne nagrade za najboljeg glumca, glumicu i predstavu u protekloj sezoni.

Svojim glumačkim izrazom u komadima "Švajcarska" i "Posljednji mejdan Petra Kočića" izdvojili su se Miljka Brđanin i Željko Erkić.

Oni su za "Glas Srpske" podijelili emocije poslije dodjele nagrada, govorili o unutrašnjem bogatstvu koje su stekli kroz glumu, glumačkim izazovima.

* GLAS: Bilo je dosta priznanja u dosadašnjoj karijeri, po čemu se razlikuje ovo koje dolazi iz matične kuće?

BRĐANIN: Velika je čast dobiti nagradu matične kuće jer nekako si zadovoljan da neko prepozna tvoj kvalitet i tvoj rad. Ipak, ljudi unutar kuće najbolje vide tvoj raspon uloga i razvoj i to je stvarno velika stvar. Nagrada je veliki podsticaj i odgovornost, zato što nam postavlja zadatak da moramo biti još bolji i još više raditi, prevazići sve ovo što smo radili do sada. Sve je ovo jedna velika škola i glume i života, jer svaki dan treba učiti, sazrijevati i stvarati sebi neke nove ciljeve, pomjerati svoje granice. Bitno je da kažemo da mi ne bismo ove uloge u komadima "Švajcarska" i "Posljednji mejdan Petra Kočića" uradili tako dobro da nije bilo ljudi i ansambla sa nama na sceni. Kada je tim dobar i kada svi rade jedni za druge, tako da iza nas stoji kompletan tim naših kolega.

ERKIĆ: Složio bih se sa Miljkom, nagrade su uvijek podsticajne za dalji rad, ali je gluma timski sport. Možda veliki broj ljudi nema kompletnu sliku koliko je glumački posao težak, iscrpljujući, jer daješ svoje emocije, najiskreniji dio sebe. Kada publika to prepozna, to je već velika nagrada, ali kada dobijete priznanje od svoje matične kuće, onda dolazi neki novi polet da se nastavi i bolje nego do tada. Ne dodjeljuju sve pozorišne kuće u regionu nagrade svojim glumcima, a to je jako dobar potez. To se vidi i na svim našim kolegama koji poslije ove nagrade iz sezone u sezonu napreduju, a poslije ove nagrade često se dešava da dobijaju i regionalna priznanja.

* GLAS: Tokom svih ovih godina na sceni, šta je to najsnažnije gluma dala vama kao ljudima?

BRĐANIN: Gluma me oplemenila, dala mi priliku da konstantno preispitujem sebe, sazrijevam i postavljam zadatak da je svaki dan kao opomena da moram da istražujem unutar sebe. Mi preuzimamo karakteristike i karaktere drugih likova, a oni prolaze kroz nas i to je onda naše viđenje stvari. Glumac čim izađe na scenu, on je nag, jer daje svoje emocije i viđenje stvari. Mi smo ogoljeni pred publikom i to je velika stvar, u isto vrijeme to je teško i predivno.

ERKIĆ: Mislim da je gluma privilegovan posao, plemenita profesija. Uz pomoć glume postaješ bolji čovjek. Upravo zbog toga što si izložen publici, emocije poklanjaš likovima, ali na taj način ulaziš u dubinu svoje duše. Za ovih petnaestak godina koliko se profesionalno bavim glumom, mogu da vidim napredak na samom sebi. Studije glume i gluma su me oplemenile kao čovjeka i formirale kao ličnost.

* GLAS: Koje uloge vidite kao najveće glumačke izazove do sada?

BRĐANIN: Moja uloga u predstavi "Švajcarska", uloga bez teksta, bila je veliki izazov. Morala sam kompletan život svog lika da pokažem, a da je publika doživi bez teksta i to je zaista bio naporan psihički posao, jer tu ništa ne smije da vam promakne, jer publika prepoznaje laž. Ta uloga mi je bila jako teška i izazovna. Uloga u komadu "S planine i ispod planine" takođe je neverbalni izraz. To je bio moj prvi susret sa koreodramom i bila je veliki izazov. Teško je izdvajati uloge, to je isto kao da se odvajaš o nekog dijela sebe. Svaka ostavi pečat na mene lično. Rad sa Mladenom Materićem je koristan za glumce i jako su mi bitne u mojoj karijeri. A ako izađeš na scenu i ne potrošiš se, nisi nigdje ni bio.

ERKIĆ: Svakoj ulozi prilaziš od nule i tražiš one momente koje uloga zahtijeva u svom životu. Najupečatljivije u mom osjećanju su mi one zbog kojih moram svoje najveće emocije da unesem u njih. Kada se sjećam nekih teških trenutaka iz svog života, pa ih unesem u neku scenu ili u "Radničkoj hronici" u kojoj smo imali ispovijesti iz privatnog života. Kada ste prvi put postavili to pitanje, pala mi je na pamet predstava "Bliže" koju smo radili prije deset godina u Gradskom pozorištu "Jazavac". Govori o ljubavnom četvorouglu i toliko je bila životna, toliko me potresala kao čovjeka, kada sam morao u sebi da tražim emocije. Dajemo svoje emocije, a krijemo se iza lika.

Stanje u kulturi

* GLAS: Kažete da je gluma timski sport. Kako bi bilo da jedan dobar tim stoji i iza kulture u našem gradu, državi?

BRĐANIN: Ima jedna replika u "Radničkoj hronici" koja kaže: "Kada bi svako radio svoj posao, svima bi nam bilo lakše". Tako je i u ovom slučaju. Nadam se da ćemo se jednom u ovoj državi sjetiti da svako radi svoj posao, pošteno i savjesno i onda ćemo valja postići Švajcarsku u glavi.

ERKIĆ: Mi imamo entuzijazam, ne damo da nam ga ubiju. To nam je sve. Ali nam je potrebna kolektivna svijest, da više njih prepoznaje da je kultura potrebna narodu. Kultura nije samo pozorište. Teatar inicira da pročitaš knjigu, da posjećuješ galerije, ali ne u smislu da bi bio viđen, već da to prođe kroz tebe, da postaneš bolji čovjek.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana