Miljenko Jergović za “Glas Srpske”: Apsolutna sloboda je sloboda od mržnje

A zbog velikog broja takvih, promocija će biti održana u koncertnoj dvorani Banskog dvora Kulturnog centra. Možda i u mjestu održavanja razgovora možemo pronaći simboliku.  Nije pogrešno zamisliti ovaj događaj kao jedan veliki i vrijedan “književni koncert”, gdje će oživjeti mnogobrojni likovi s obzirom na to da je Jergović autor preko 40 djela, u kojima je riječima, kao najljepšom muzikom, ispričao priče duboke, istinite i gorke kao opomene. One zbog kojih spoznajemo da bez obzira na sva zla koja se zbog ljudi i u ljudima dešavaju treba pronaći način da od razlika stvaramo ljubav.

Jergović je za “Glas Srpske” govorio o onome što nam danas najviše nedostaje - slobodi. Govorio je i o pisanju i nekim drugim nedostajanjima.

GLAS: Vaš dolazak u Banjaluku izazvao je veliku pažnju. Jeste li očekivali da će biti tako i šta očekujete od svojih čitalaca u bilo kojem gradu?

JERGOVIĆ: Iskreno govoreći, nisam očekivao takvu pažnju. Mislio sam da ću tiho doći, prošetati centrom grada, možda sresti neke drage mi ljude, poslije učestvovati u nekom malom književnom događaju, i to bi bilo to. Ovako je sve nekako drukčije. Izgleda da ljudima nedostaje normalnosti, nedostaje im nekih živih figura koje bi simbolizovale tu normalnost i onda najednom pisac iz prvog komšiluka postaje važan. Šta očekujem od svojih čitalaca? Samo to da ih vidim i čujem, da znam da postoje. Što sam stariji, to mi je sve važnije. Pogotovo u gradovima koji su dio moje književne teme. Banjaluka je sigurno jedan od njih.

GLAS: Da li je neizdrživa potreba da kažete šta mislite i osjećate u vremenu u kojem živimo mana, vrlina, neophodnost?

JERGOVIĆ: Zavisi s koje strane gledamo. U životnom i egzistencijalnom smislu, to je vjerovatno mana jer govoreći ono što misli i osjeća čovjek sebi u današnje vrijeme stvara samo probleme, ulazi u nesporazume, izlaže se kojekakvim manifestacijama javne mržnje i agresije. U književnom ili intelektualnom smislu, jedino tako i ima smisla. Zašto bi čovjek uopšte i govorio ako ne govori ono što misli i osjeća? Onda je bolje ćutati. Čovjek je, kako kaže stara arapska poslovica, vlasnik samo onih riječi koje je zadržao za sebe. Ili, kao što reče jedan Andrićev lik: u ćutanju je sigurnost. Ali, u sigurnosti nije književnost. Niti je u ćutanju ili šutnji sloboda. Sloboda je u izricanju tvrdnji, svejedno jesu li one istinite i iz kakvih su motiva izgovorene, s kojima se ne slažu oni kojima su te tvrdnje upućene. Nema slobode u usaglašavanju, nema slobode u slaganju. Vaša i moja sloboda započinju u onom u čemu se ne slažemo.

GLAS: Vjerujete li da je moguće postići apsolutnu slobodu?

JERGOVIĆ: Mislim da je moguće. Apsolutna sloboda je u odnosu među ljudima, koji je otvoren do krajnjih granica i koji podrazumijeva slobodu nesporazumijevanja prije nego li slobodu sporazumijevanja. Apsolutna sloboda je sloboda od mržnje.

GLAS: Mogu li umjetnici pomoći narodu da uvidi gdje živi i da li nam u književnosti danas nedostaje više pisaca koji bi, na način na koji je to činio Domanović, šibali moralne nakaze?

JERGOVIĆ: Prvenstveno nam nedostaje čitanja, gledanja filmova, slušanja muzike, odlazaka u kino. Nedostaje nam tog posrednog razumijevanja svijeta putem umjetnosti, putem pripovijedanja, putem teksta. A najviše nam nedostaje neistomišljeništva. Ljudi koji se međusobno ne slažu, takvi između kojih je neki veliki nesporazum, doživljavaju se kao neprijatelji. U tom se smislu od 1991, a možda i od 1941. ništa nije promijenilo. A smisao je upravo u tome da se svađamo, pa i da se međusobno psujemo, ali da se međusobno ne smatramo neprijateljima. Tek kada bi to bilo moguće, mogli bismo biti slobodni ljudi i mogli bismo razmišljati o putu u demokratiju. Jer mi, da se razumijemo, od demokratije nismo još vidjeli ništa. Demokratija je oblik suživota idejno i svjetonazorski zakrvljenih i suprotstavljenih ljudi. Na tom putu mogu nam pomoći i stari Radoje Domanović i nešto mlađi Branislav Nušić, ali i najmlađi Boris Dežulović ili Ante Tomić. I to najviše onda kad nam se učini da udaraju baš po nama i po onome što nam je sveto.

GLAS: Da li se život prosječnog čovjeka u bivšoj Jugoslaviji pretvara u rijaliti i šta nam donosi poplava zabave tog tipa?

JERGOVIĆ: Loš sam vam za to pitanje. Meni donosi, uglavnom, dosadu. Davnih godina, kada se tek pojavio “Big Brother”, znao sam sa zanimanjem pogledati šta ti mučenici rade pred svevidećim okom kamere. A onda mi je postalo užasno dosadno. Pri tome, nije baš da nisam znatiželjan, nije da nisam ni muška raskopuša i nije da sam u svakodnevnom životu nesklon traču. Ali, ne kontam civilizaciju u kojoj tračaš ljude koji ti nisu bliski ili ljude koje uopšte i ne poznaješ. I koji su pri tome savršeno anonimni. Ako i nisu anonimni, ne zanimaju te.

GLAS: Kada biste se vratili mislima unazad dvije decenije i pokušali da napravite paralelu sa životom danas, šta bi Vam najviše nedostajalo?

JERGOVIĆ: Morali bismo se odmaći više od dvije decenije. Nedostaje mi vrijeme prije velikog klanja, ono vrijeme u kojem su naši odnosi bili gotovo sasvim individualizovani, nisu bili kolektivni i nisu se ticali toga kojoj etniji pripadate vi, a kojoj ja, niti kako vama zvuči moje prezime, a kako meni vaše. Eto, to mi nedostaje. A nedostaju mi i neke banalne stvari: recimo, današnje generacije ne znaju koliko je lijepo i ugodno bilo živjeti u vrijeme kada je telefon stajao kod kuće i zvonio ti samo kad si u kući. A čim bi izašao napolje, bio si slobodan od telefoniranja. Eto, nedostaje mi i ta sloboda od telefoniranja.

GLAS: Mislite li da nas već stižu posljedice zbog zaboravljenih pravih vrijednosti upravo kroz život u kojem su depresija i usamljenost postali najveće zlo svakodnevnog života i mladih i starih?

JERGOVIĆ: Naš problem je što živimo u duhovnom, pa i fizičkom siromaštvu kakvo je nepojmljivo za ostatak Evrope, a istovremeno konzumiramo dobrobiti elektroničkog i virtuelnog svijeta, interneta i svijeta bez fizičkih i informacionih granica. Teško je i deprimirajuće biti sirotinja u takvom svijetu.

Osiromašene želje

GLAS: Šta bi se desilo kada bismo (kao u filmu “Stalker”) ulazeći u prostoriju ostvarili svoje zamišljene želje?

JERGOVIĆ: Heh, tad bi se, mislim, najprije vidjelo koliko su nam i želje osiromašile.

Pisati se uči kroz čitanje?

GLAS: Mislite li da je moguće naučiti pisati na radionicama pisanja?

JERGOVIĆ: Jeste, kao što je moguće naučiti pjevati na radionicama pjevanja. Samo što onima koji za pisanje ili za pjevanje imaju dara, ali i razloga, takve radionice nisu potrebne. Pogotovo u pisanju. Pisati se uči kroz čitanje. Pisati se najviše uči u trenucima u kojima čovjek ni ne razmišlja o pisanju, nego se divi onome što sam nikada ne bi mogao napisati. Zato su za jedan jezik toliko važni veliki pisci. Zato su za jedan jezik toliko važni živi pisci. Mi imamo tu golemu sreću da se naš jezik, vi ga zovite kako god hoćete, prostire kroz više različitih kultura i književnosti, pa imamo više velikih pisaca nego što bismo ih imali da nas striktno omeđuju okviri naših nacionalnih književnosti. Za Srbe, ako su pismeni i pametni, nema veće sreće od te što imaju Miroslava Krležu, kao što ni za Hrvate ne može biti veće sreće od te što imaju Miloša Crnjanskog. Samo bi to trebalo shvatiti i prihvatiti, što, izgleda, nije lako. Ja i ne shvatam najbolje zašto nije lako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.