Goran Tadić. pjesnik i kompozitor u susret poetskoj večeri u Banjaluci: Poezija je samo otisak duše na papiru

Aleksandra Madžar
Goran Tadić. pjesnik i kompozitor u susret poetskoj večeri u Banjaluci: Poezija je samo otisak duše na papiru

Banjaluka - Malo ko pamti mejlove, ili poruke. Koliko god bio zanimljiv njihov sadržaj, potiskuju ih nove poruke. Pisma su čitana bezbroj puta, u iščekivanju novog pisma, na koje se čekalo dva dana, ili dva meseca, ukoliko je pisano u nekoj dalekoj zemlji.

Čekanje je naravno bila prilika da se traži šta piše između redova, svako slovo, svaki znak, svaka sitnica bila je značajna.

 

Podijelio je svoje misli za naš list pjesnik i kompozitor iz Novog Sada Goran Tadić čije će poetsko veče "Pišem ti poslednji put" biti održano 20. septembra u Banskom dvoru Kulturnom centru, kada će se publika družiti sa zvucima gitare i stihovima.

Za Tadića su pisma poezija, pa je 2016. objavio najzanimljivije i najpopularnije izdanje, zbirku "Kad pročitaš, spali". Radi se o pjesmama napisanim u formi pisama.

- U pesmi "Stenogram" napisao sam: "Otkad znam za sebe pišem ti pisma. Da me ne proglase ludim zovem ih pesmama" - kazao je Tadić.

Prva asocijacija na poeziju, za ovog autora zbirki "Satenski stihovi", "Oprosti mi stihove", "Duša u mekom kavezu", "Dijaspora misli", za njega je duša.

- U mom "pravdanju", pod nazivom "Kako nastane pesma", jedan stih glasi: poezija je samo otisak duše na papiru - dodaje pjesnik koji se u životu bavio raznim poslovima, bio je bravar, električar, stolar, tapetar, magacioner, transportni radnik, ali je njegovo srce uvijek bilo ispunjeno stihovima.

Vremenu u kojem danas živimo, kaže da nedostaje ono što prethodi pisanju poezije - osjećanja.

- Zapravo, posvećenost osećanjima. Pisanje poezije je intiman proces, čovek mora da se osami da bi preispitao osećanja koja ga obuzmu, da postavi sebi često neprijatna pitanja i da pokuša da da odgovor na njih. Ako umisli da je dao odgovor, ništa od poezije. Napisao sam više od sedam stotina pesama, ali nisam sebi odgovorio ni na jedno pitanje - objašnjava Tadić.

Komponovao je za pozorišne predstave više od 200 instrumentalnih kompozicija, a 2006. godine izdao je kantautorski CD pod nazivom "Sitnice".

- Dok sam bio mlad, spoj muzike koju komponujem i stihova bio je spontan. Kad uzmem gitaru, podrazumevalo se da ću istovremeno komponovati muziku na stihove koji naviru. Na taj način nastale su pesme, najčešće balade, koje je moj bend izvodio. Kasnije sam se osamio i posvetio instrumentalnoj muzici. Još par godina sam komponovao isključivo instrumentalnu muziku, a nakon toga prestajem da komponujem i posvećujem se isključivo pisanju poezije. Spoj poezije koja je nastala prethodnih sedam-osam godina i muzike tek predstoji - najavio je Tadić.

Njegove pjesme čitaju sve generacije, a Tadić smatra da poezija nije u njima mogla probuditi nečeg čega nema.

- To je njihova poezija, ne moja - zaključio je pjesnik čije je gostovanje u Banjaluci organizovao portal "eTrafika", magazin "Lola" i Banski dvor Kulturni centar.

Treba mi nešto tvoje  

Treba mi nešto tvoje, pod jastuk da stavim,

ne bih li te i noću sanjao,

pa biram kamenčiće,

u nadi da si neki od njih gazila.

Jastuk bude mekši, žuljaju jedino misli.

Umotavam vetrove u jaknu.

Treperim kao vetruška,

pri pomisli da te neki od njih milovao

i da će prepisati šaru sa tvojih usana na moje,

jer moje pesme pišeš ti.

Uzmeš mi pesmu iz usta, kad ćutiš.

Zanemim, a strah me tišine,

koja podseća da me nema otkad te nema.

Pokušavam da ti pripišem neke reči,

pa da ih zapišem i da se ponosim njima.

Daj mi reč da ćeš mi dati reč,

a ja ću od nje napraviti čaroliju u grudima,

tvojim i mojim.

Rekla si da to umem,

dok si govorila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana