Bora Dugić: Muzička čežnja za večnošću

Snežana Tasić
Bora Dugić: Muzička čežnja za večnošću

Sve što naučite to vam dođe kao poklonjeno, kad nešto naučite, kad nešto vredno radite dok ste mladi to vam kasnije dođe kao jako korisno u poslu ili hobiju.

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" majstor sviranja u frulu Bora Dugić, samouki talenat koji je otkrio fenomen frule koja "može da svira i Baha i Mocarta".

Nikada nije išao u muzičku školu, studirao je matematiku, a postao je sinonim za sviranje u frulu i to virtuozno. Muzika iz filma "Sinovci-balada nerođeni" nešto je što nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

* GLAS: Počeli ste da svirate prije skoro pola vijeka. Kakvi su bili počeci i otkud tako velika ljubav prema fruli?

DUGIĆ: Moj početak bio je sasvim običan. Frula je instrument ruralne sredine. Ona je danas postala instrument koji se meša sa ruralnim i urbanim. Ali u to vreme kad sam ja počeo da sviram, to je bilo selo bez struje. To je centralna Šumadija, selo Đurđevo, dva kilometra od mesta gde je rođen Karađorđe. Roditelji su mi bili muzikalni i po majčinoj i po očevoj strani. Deda Milivoje je bio jedan od najboljih frulaša i ujak je svirao u frulu. Tako da je moj susret sa frulom bio neminovan. Sve se to nekako odvijalo po nekom automatizmu. Ja sam to parče drveta "ščepao", stavljao frulu pod jastuk, tako sad kad gledam na sve to, sve ovo dalje je moralo da se dogodi upravo kako se dogodilo. U selu sam živeo svega osam godina, onda sam se preselio u Kragujevac. Nisam imao afinitete da učim da sviram druge instrumente, a za harmoniku sam bio nejak, klarinet i flauta su tada još bili nepoznati, ali najvažnije od svega otac mi je branio da upišem muzičku školu.

* GLAS: Malo je neobična ta priča da ste samouki frulaš?

DUGIĆ: Moja autohtonost je specifična, moja znatiželja je bila veoma jak motiv koji me je naterao da se muzički opismenim, da mnogo literature muzičke pročitam. Veoma sam uporan i ozbiljan. Međutim, tu nisam stao. Nastojim da frulu kao instrument dovedem do savršenstva. Stalno je dorađujem. Imam radionicu koja je respektabilna za tu svrhu i u njoj mogu da uradim šta hoću od frule. Pošto sam matematičar po struci, nije mi bilo teško da izvršim proračune i da preuređujem frule, da bih im poboljšao zvuk i stalno vršim eksperimente. Baš za muziku koju sam pisao za film "Sinovci" Siniše Kovačevića napravio sam posebnu frulu, prototip, jedina je takve vrste u svijetu i čudno zvuči. Ta "Balada nerođenih" tražila je da se odsvira na nečemu što potresno zvuči. Sve frule koje sam imao, nisu tako zvučale, pa sam imao potrebu da nešto uradim. Frula u toj kompoziciji zvuči potresno. Imam veliku zbirku frula, na kojima sam izveo neke eksperimente.

* GLAS: Ušli ste u antologiju muzičkih knjiga gdje se uz objašnjenje instrumenta frula nalazi Vaša slika, da li vam to imponuje?

DUGIĆ: Kako da ne. Svaki čovek se bori za svoj trag i nema dokaza da smo postojali, ako iza sebe nismo ostavili trag. Boreći se za trag ja se borim za naklonost slušalaca. Moji savremenici će me uvažavati u svemu tome, a nešto kasnije će kad mene ne bude koji sam svirao i onih koji su me slušali, ostati neka priča, kao što se obično legende stvaraju oko nekih ljudi. To mi nije namera, ali to sledi samo po sebi iz iskrenog bavljenja ovim ili nekim drugim poslom.

* GLAS: Osim što svirate, pravite frule Vi i komponujete muziku za taj instrument.?

DUGIĆ: Dosta sam radio sa frulom jer na njoj sviram 45 godina. Bio sam prvo svirač u stotinu raznih predstava, zatim u filmovima, kao što je "Boj na Kosovu", "O pokojniku sve najlepše" dok nije došlo na red da me pozivaju kao autora. Tako da sam radio muziku za desetak predstava u kragujevačkom pozorištu, za neka amaterska takmičenja u Priboju na Limu, Novom Sadu, onda za filmove "Sinovci", "Maša" za seriju "Gorki plodovi". I trenutno nešto radim, ali ne smem da otkrijem o čemu se radi. To je predstava na jedan Šekspirov tekst.

* GLAS: Sin je donekle krenuo Vašim stopama, u svijetu muzike je. Koliko je imao Vašu podršku u tome?

DUGIĆ: Moj sin je u Americi studirao na Berkliju i završio je muzičku produkciju i inženjering, a od instrumenata bas gitaru. Sad je glavni inženjer zvuka i muzički producent u jednoj produkcijskoj kući u Njujorku. Već 16 godina je u Americi, a posljednjih pet-šest godina pravi jako lepe pesme sa prizvukom i našeg melosa koje privlače tamošnje pevače. Moj sin je prevazišao moja očekivanja i ja sam na to veoma ponosan.

Novi albumi

* GLAS: Šta donosi Vaš novi audio materijal pod nazivom "Zauvek i posle"?

DUGIĆ: To je jedan vapaj, ljudski vapaj nad prolaznošću. I sam po sebi može zvučati različito slušaocu. To je zaista jedna čežnja da se dosegne večnost ili da se bar dopusti da je večnost dokučiva čoveku. Ja lično verujem da svaki poslati signal negde, nekome nikada ne umire. Ako je muzika božanskog porekla, a svakako jeste, jer ako je nešto ovako bezmaterijalno toliko potrebno čoveku, to samo može biti božansko delo, a ne samo ljudsko. Onda muzika može doći do one tačke, kada iza zauvek, počne ono posle. Zdravi devojački glasovi na tom albumu zrače optimizmom i poručuju da je život ipak jako lep bez obzira na to što je prolazan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana