Stevo Grabovac: Bio sam i ostao autsajder

Volim često reći da me NIN-ova nagrada promijenila u toliko što ne moram pozajmljivati pare da kupim nešto ili da platim račune. Znam ja da to zvuči dosta "plitko", ali i vremena u kojima živimo su dosta "plitka". Naravno, nije sve samo u tome, bio bih prilično bezobrazan kad bih sveo stvari na ovakve proste faktore, nagrada je u svakom slučaju pružila vidljivost knjizi, ali i obratila pažnju javnosti na mene kao na pisca.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" Stevo Grabovac, književnik i aktuelni dobitnik NIN-ove nagrade za roman "Poslije zabave", komentarišući koliko ga je titula laureata, najvažnije nagrade u srpskoj književnosti, promijenila kao čovjeka i pisca. Pisac koji je, po sopstvenim riječima, stigao iz pozicije apsolutnog autsajdera, u međuvremenu je postao i dobitnik nagrade "Vladan Desnica", ali kako on kaže prilično je ostao ravnodušan na medijski cunami koji ga je pratio tokom 2024. godine.
- E sad, što se tiče drugog dijela ovog pitanja, ne znam koliko me sva ta medijska frka promijenila, pogotovo ne kao pisca, vjerujem da nije puno, trudim se barem da ostanem vjeran onom što je bio uvijek glavni pokretač u pisanju. Vjerujem da nije puno ni kao čovjeka, s obzirom na to da dolazim iz krugova ljudi kojima je medijska izloženost sasvim nepoznata, rekao je Grabovac.
GLAS: Koliko je uopšte teško ostati svoj u momentu kad se počnu prebrojavati krvna zrnca, lijepiti etikete, stavljati politički i ideološki stavovi u Vaša usta, tu jednu vrstu neželjenog provlačenja kroz tu svojevrsnu septičku "kloaku" društvenih mreža i tabloidnih medija, posebno ako se dođe iz autsajderske pozicije, ničijeg čovjeka iz male izdavačke kuće koja nije dio neke društvene ili književne "struje"?
GRABOVAC: Već samim tim što nisam dio nikakvog lobija, to jest, što sam došao iz neke autsajderske pozicije, mogu i reći da jesam i dalje svoj. Mislim, šta to znači konkretno: bio sam ovo i prije NIN-ove nagrade, isto kao i poslije. A potreba drugih da "odlučuju" ko sam i šta sam ja, zaista nije moj problem, već njihov. Često znam reći da je život prekratak da bih se bavio ispravljanjem tuđeg mišljenja o meni. Prvo, jer samim tim ništa neću postići, drugo, ja nikad nigdje nisam ni tvrdio da sam bezgrešni svetac i samim tim se nemam zašto bojati da će neko ukaljati moj "savršen ugled", a treće – mi smo ovdje prošli sav taj užas rata, traumu postratne tranzicije u kojoj se već odavno ne zna ni ko pije ni ko plaća, ja sam se naprosto umorio od toga da sada ulazim u neke sukobe, bilo kakve vrste. Ako neko misli da sam nacionalista, šovinista, ljevičar, desničar, vjernik ili ateista, slobodno neka misli. Međutim, nema potrebe da to skreće pažnju sa knjige koju sam napisao ili teme kojom se ona bavi.
GLAS: Jedno je sigurno, počeli ste pisati ne samo po sopstvenom radnom ritmu, nego kao i kolumnista RTRS i kao autor u "Velikim pričama", gdje ste ograničeni rokovima, ali sudeći po tim tekstovima i dalje ste slobodni u izboru tema. Kako funkcioniše ova vrsta rada, otežavajuće ili olakšavajuće za pisanje?
GRABOVAC: Pa dobrim dijelom se odgovor nalazi u samom pitanju. Rad. Ovo jeste rad i vjerovatno sve moje bivše kolege iz prodavnice ili iz bilo koje firme u kojoj sam radio ne misle tako, ipak jeste. Moje vlastito pisanje, to jest pisanje onog što ja želim napisati uvijek je nekako bilo odvojeno od mog radnog vremena. Tako je i sada. A sve ostalo je rad. Pet, šest, osam sati, zavisi od forme i potreba. Jeste druga vrsta rada od one na koju sam navikao, ali je ipak rad.
GLAS: O romanu "Poslije zabave", kritika je rekla svoje, žiriji nagrada svoje, mediji su rekli svoje, ali proteklu 2024. godinu ste proveli na brojim promocijama, u direktnom kontaktu sa čitaocima. Kakve su povratne reakcije sa te strane, da li su oni osjetili emocije romana i generalno, koliko su ti živi kontakti sa publikom danas uopšte relevantni u književnosti s obzirom na brzinu tehnologije ili su tim postali dragocjeniji?
GRABOVAC: Živi kontakti s publikom su jedini relevantni i dragocjeni. Sve ostalo jeste dobar podstrek, ali najzad, jedino je važno kakvi su sagovornici "oni s druge strane", nevidljivi i nepoznati dok pišete. I to kažem često - da kad pišem tražim sagovornika. A kad taj sagovornik postane stvarna osoba s imenom i prezimenom, to je prelazak knjige u neku drugu dimenziju.
GLAS: Sa druge strane jedan utisak preovlađuje nakon čitanja "Poslije zabave", koji ga je u velikoj mjeri izdvajao iz mnoštva ratnih/postratnih romana, da on na neki način još radikalnije nastavlja liniju ideje iz romana "Mulat, albino, komarac" da u ratovima nema nevinih, čak i da su "žrtve" vrlo brzo spremne da pribjegnu nasilju kad ih okolnosti, život ili sudbina dovede u takvu situaciju, što nije baš olako dočekano na prostoru gdje se ti pojmovi žrtve ili zločinca kod nas dugo drže kao moralni ekskluzivitet sopstvene i breme druge strane?
GRABOVAC: Ovaj roman sam dobrim dijelom pisao na osnovu nekog ličnog iskustva, zato kažem da je ličan, više nego što mu dajem odrednicu autobiografski, autofikcijski i kako ih sve već danas ne krste. Ne znam zašto, ali mislim da svijet tako lakše funkcioniše ako se podijelimo na dobre i loše momke, šta znam, razumijem ja to kad imamo sedam ili osam godina, ali i sami znamo da stvari nisu takve. Kad smo se kao djeca igrali kauboja i Indijanaca, da li je nužno značilo da su oni drugi bili zli, uostalom, veoma često smo mijenjali strane, malo smo bili jedni, malo drugi. Ne bih da ovoliko baš pojednostavim stvari kad govorimo o ovako komplikovanim temama, ali samo hoću da kažem da upravo to svi radimo. Ne mogu se stvari tako generalizovati, to samo produbljuje jaz. Nije sve crno - bijelo ako stvari tako posmatramo, jasno nam je gdje nas to vodi. I kad bih stvari spustio na lični nivo, mogao bih reći da sam ja bio žrtva rata, iako, kako bi se to reklo, pripadam narodu koji je okarakterisan kao zločinački. Šta to onda znači? U ličnom, duboko proživljenom iskustvu ne znači ama baš ništa, zato i kažem da generalizovanje ne vodi nigdje.
GLAS: Jednako tako dekonstruišete porodicu, kao osnovnu ćeliju društva, u smislu da bez obzira na ljubav i pažnju u kojoj odrastate, na kraju možete doći u poziciju da ne znate mnogo stvari o osobama s kojima dijelite veći dio života? Da se iza lica očeva, sinova, majki, bliskih rođaka kriju ljudi spremni na nezamislive stvari, posebno iz vizure djeteta?
GRABOVAC: Apsolutno, djetetu su roditelji polubožanska bića u početku dok je malo i nemoćno, a poslije njegovo okruženje i porodica formiraju to što postaje. Da li to nekad treba preispitati? Svakako. Da li je svaki temelj na kome su zasnovani naši životi, neoboriv i vrijedan? Pa ne znam baš. Odnosi roditelji – djeca su vječna tema književnosti, nema tu nekog pravog odgovora, nema nekog pravog puta, tako da je u pitanju potpuno individualna stvar.
GLAS: Postoji li sada pojačana doza opreza u tom uzbudljivom, ali opasnom alhemičarskom procesu miješanja autobiografskog i fikcije koje je postalo neka vrsta Vašeg zaštitnog rukopisa u prva dva romana, kad više nemate lagodnu zaštitu pisca u usponu, već su očekivanja dignuta, da se poslužimo sportskom metaforom, na "Sergej Bubka" nivo? Da li se plašite još radikalnijeg ogoljavanja ili prosto rečeno pišete?
GRABOVAC: Ja sam se uvijek plašio, strah i nesigurnost moraju i treba da budu osnovni pratioci stvaralačkog procesa. Tako da se i sada plašim i dalje sam nesiguran, ali meni je to dobar znak. Ne kažem da nisam sujetan, ali ako bi moja sujeta preuzela i moje uvjerenje o mom pisanju, ne znam gdje bi me to odvelo. Niko nikad nije rekao da je pisanje ugodno. Upravo suprotno. Sam proces treba da se odvija sa lakoćom, ali ako nema te neugodnosti s kojom se suočavate s mrakom i opasnostima, onda je bolje da se bavite pisanjem pamfleta ili roto romana. Što je, opet, sasvim legitimno.
GLAS: Razbili ste više nego uspješno mračnu atmosferu realizma u romanu "Poslije zabave" žanrovskim elementima trilera i horora, koliko Vas ti motivi privlače u čistoj žanrovskoj formi, recimo pisanja krimića ili horora?
GRABOVAC: Forma trilera i horora, kao takva, definitivno jeste nešto što mi privlači pažnju, možda ne samo kao žanrovsko pisanje, već više kao element koji je nezaobilazan u književnosti. Iskreno, nemam ništa protiv žanrovske književnosti ako je pristojno i pošteno napisana. E sad, da li bih se ja uhvatio u koštac sa pisanjem trilera ili horora, ne znam zaista. Iskreno, nisam razmišljao o tome, ne toliko koliko više o korištenju elemenata žanra.
GLAS: U jednom momentu u romanu kažete "Umjetnost je nevažna", iako sam roman na mnogo mjesta glorifikuje umjetnost. Ispostavilo se u Vašem slučaju da je umjetnost ipak važna ili je to samo utisak koji umjetnost ostavlja na pojedinca?
GRABOVAC: Jako teško je ovdje bilo šta pametno reći. Umjetnost je onaj osjećaj koji pojedinac ima. Međutim, kad bismo pričali o stvarima kao što su gola egzistencija, pitanje smisla života ili opstanka u okolnostima koje nam život nameće, tu bi već bilo mnogo toga što bi trebalo razložiti. Bilo bi jednostavno reći da živimo u svijetu i vremenu u kome veliku većinu nije uopšte briga za umjetnost, pa i sama ta umjetnost postaje površna i sve više suvišna. Ja bih, naravno, kao neko ko se bavi umjetnošću i kome ona trenutno plaća račune, omogućava mu da živi, s pravom mogao reći da jeste važna. Samo, isto tako, ne zaboravimo da je umjetnost potreba. Ne možemo je tek tako objasniti. To je potreba koja dolazi iznutra, koju svaki pojedinac u sebi duboko osjeća i teško je biti precizan u stvarima koje ulaze duboko u svačiju intimu. A umjetnost to jeste – intima.
GLAS: Riješili ste prilično uspješno čuveni problem "drugog albuma", tj. druge knjige, ali imate li bilo kakvu ideju kuda sa trećom, šta pišete i šta biste voljeli da pišete?
GRABOVAC: Blage veze nemam. Zapravo, ja gotovo nikad nemam veze gdje bih i šta bih kad počnem da pišem. U međuvremenu se desilo toliko toga da je spektar novih svjetova koji me zanimaju toliki kako mi se čini da bih sad, iz ovih stopa, mogao napisati bar još četiri romana. A onda, kad me to popusti, ta euforija, pomislim da više nikad neću ništa napisati ni objaviti. Ali pošto i dalje svakako pišem, a i objavljujem, onda možemo reći da sam zasad na tragu ovog prvog dijela odgovora.
KOLEGE
GLAS: Da li ste pročitali u međuvremenu romane koji su Vam bili glavni konkurenti u užem izboru za NIN-ovu nagradu i ako jeste, kako Vam se čine nakon što ste izabrani za dobitnika?
GRABOVAC: Generalno, ne bavim se naknadnim analizama. Isto tako ne spadam u onu kategoriju ljudi koji će o svojim kolegama piscima govoriti bilo šta loše - da se razumijemo, svi koji se bave ovim poslom, bez obzira da li se radi o nekom ko tek prekucava neki tekst, novinaru ili autoru, znaju da nije nimalo jednostavno nešto napisati. Nema veze da li se radi o prilogu sa tržnice ili o romanu, naravno, parametri su mnogo drugačiji, ali sve to zahtijeva posvećenost, manju ili veću. Tako da zbog te posvećenosti, koju smo svi morali imati dok smo pisali, moram reći da ćutke cijenim i poštujem sve svoje kolege i njihov rad.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.