Aleksandar Gatalica za “Glas Srpske” o novom romanu: Put kroz drevna sjećanja svijeta

Milanka Mitrić
Aleksandar Gatalica za “Glas Srpske” o novom romanu: Put kroz drevna sjećanja svijeta

Putešestvije u izmišljenoj stvarnosti, miješanje ličnih sjećanja sa sjećanjima svih ljudi koji su ikad postojali u gradu Ur i koja odvode junaka kroz traganje, nadanje, smrt i ljubav osnova su novog romana Aleksandra Gatalice “Poslednji argonaut”. Razgovarali smo s autorom o njegovom novom romanu, stvaranju i putovanju kroz sjećanje i zaboravljanje.

GLAS: Šta je za Vas “Poslednji argonaut” i šta može da postane za čitaoca?

GATALICA: “Poslednji argonaut” za mene je sinonim za jedno od dva putovanja. Postoje samo dva tipa putovanja: jedno je Odisejev put kojim se vraća kući i nikakva lepota ili opasnost ostrva na koja nailazi ne može ga iznenaditi, jer on je “u Troji video sve”. Druga vrsta putovanja je Jasonovo i njegovih argonauta: niste videli ništa, ne znate šta vas očekuje, ali putujete jer mislite da vas na kraju puta čeka zlatno runo. Moj junak je od ove druge vrste putnika: otiskuje se na mentalna putovanja na kojima ga čeka i smilje i pelen, i život i smrt, i prijateljstvo i strašne podvale.

GLAS: Šta bi bilo zlatno runo u ovom djelu?

GATALICA: Zlatno runo je ono čemu se nadamo, sadržaj naših očekivanja i traganje za smislom našeg života. Živimo u vremenu u kojem smo izbrisali svaku transcendentnost, ili jednostavnije, ni u šta ne verujemo. Verujemo samo u novac u našem džepu i snagu u našim mišićima, a to je tako mizerno i toliko nedovoljno. Mnogi ljudi tako prožive čitave živote i otkriju da nisu spremni za krunsku stvar, a to je smrt. Moj junak se nada, a tipično za roman koji sve izvrće naglavce, pravu ljubav čuva u svojim sećanjima i dostiže je tek nakon smrti, jer prave smrti sa stvarnim nadama i idealima, zapravo i nema. Srećan sam, stoga, što sam nakon dvanaest knjiga napisao jednu sa izrazitim srećnim završetkom.

GLAS: Koliko je bilo teško (ili lako) utkati do detalja sam prikaz stanja lika romana, sa te kliničke strane?

GATALICA: Klinička strana ovde je bila od pomoći. Intriga je krenula od poretka u našem umu. U našem mozgu - tako kaže lekar glavnom junaku romana “Poslednji argonaut” - postoji devedeset odsto ćelija koje se zovu bele ili glijalne i za koje se do pre samo malo više od pola veka mislilo da ne rade ništa. Neuroni, kojih ima deset odsto, kontrolišu naime sve: od vegetativnih do intelektualnih procesa. Šta rade glijalne ćelije kojih ima čak devedeset odsto? Najnovija otkrića govore da one međusobno komuniciraju - i to kalcijumskim talasima. To što jedna drugoj saopštavaju još ne zna nauka, ali na ovom mestu počinje neverovatna avantura junaka romana “Poslednji argonaut”.

GLAS: Do kojih granica je moguće dosegnuti u stvarnost idealnog svijeta romana?

GATALICA: Roman, srećom, nije istoriografija, roman nije klinička praksa, u romanu je sve moguće. Nakon smrti junak spoznaje da su sva njegova potpuna sećanja na jednom mitskom mestu pomešana sa svim potpunim sećanjima svih ljudi koji su od drevnog grada Ur do danas živeli - njih, pretpostavlja se, sto sedam i po milijardi ili u brojevima 107.428.659.237. Zamislite da je to moguće, zamislite snagu sećanja svih ljudi, ona bi bila nalik božanskoj snazi, a to jeste intriga vredna romana.

GLAS: Stvaramo li danas beskrajan prostor privatnih sjećanja u digitalnoj stvarnosti?

GATALICA: Priznajem da ova ideja o sto sedam i po milijardi privatnih sećanja jeste svojevrstan izazov “Guglu”, koji možda ima i više podataka, ali ona nisu emotivno obojena. U romanu “Poslednji argonaut” napravio sam emotivni ljudski “Gugl” koji je nadmoćniji od ove mreže samim tim što ga sačinjavaju ljudi, a ne stranice sa hladnim i često pogrešnim podacima. Čovek je zapravo jedini original, sve ostalo su njegove mašinske kopije. Čovek je zato u svojim ličnim utiscima bezgrešan, jer su tačno njegova, a “Gugl” može pogrešiti praktično na svakoj stranici. Da imamo takvu mrežu, svet bi drugačije izgledao. Danas ovo nije moguće u realnosti, jer stvar ide suprotnim putem. Novo školstvo napustilo je enciklopedijsko znanje, a približilo se nekom praktično mehaničarskom znanju. Još kad sam ja studirao govorili su nam da je o svetskoj književnosti napisano toliko more literature da je važnije znati gde se nešto nalazi, nego znati to citirati. To je velika greška i šteta. Mislim da do kraja ovog veka niko neće znati nijedan podatak, već će samo znati da ga pronađe na internetu.

GLAS: Koliko je fantastika, pa i djela s elementima fantastike, cijenjena kod nas i kako to možemo da promijenimo?

GATALICA: Fantastika je samo imenilac za priču. Ne zavaravajmo se: naši čitaoci su iskusni koliko i mi. Znaju sve o tokovima savremene književnosti, jer više čitaju od pisaca (koji mahom čitaju samo ono što im je potrebno za njihove knjige). Čitaoci se ne mogu zavarati velikom dosadnom pričom, jer ništa nije začeto iz duha dosade. Čitaoci se ne mogu zavarati malom i brzom pričom, jer ništa veliko nije nastalo iz duha oskudnosti. Čitaoci traže zanimljivu i raskošnu priču koja će ih naterati na razmišljanje, a ja računam na takve čitaoce. Takvi čitaoci nalaze se u Banjaluci, ali jednako u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku. Oni su pomalo usamljeni u svojim sredinama i knjiga im dođe kao prozor u svet, pa i više od toga: kao sabrat i sagovornik. Ponovo sam nestrpljiv da se susretnem sa onim svojim čitaocima koji su voleli “Veliki rat”, iako obično kažem, “Veliki rat” je istorijski roman, a “Poslednji argonaut” idealistički roman. Zajedničko im je samo jedno “i” na početku.

Uticaji

GLAS: Šta biste izdvojili kao svoje najveće uticaje?

GATALICA: Pre svega tu je antička književnost. Tu su sjajni pisci poput Poa, Mana, Pekića i Kiša. Mnogo bih mogao pisati o svemu što su me naučili, ali ovog puta samo o jednoj, naoko nevažnoj sitnici koju sam od ovih klasika usvojio. U književnosti, naime, ne smete da gubite vreme. Radnja mora biti toliko zgusnuta da se stalno nešto dešava. Ako bismo govorili o najuočljivijoj razlici između života i literature koja taj život preslikava, onda je to ta. U životu često gubimo vreme: lenčarimo, ne radimo ništa, volimo da bude mirno i da nema nikakvih događaja. U književnosti sve ovo mora da se izbaci, baš kao u “Gospodaru Edipu od Sofokla”, drami koju sam preveo na srpski jezik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana