RECENZIJA “Čudne stvari 4”: Kliše po kliše i eto legende VIDEO

Branislav Predojević
RECENZIJA “Čudne stvari 4”: Kliše po kliše i eto legende VIDEO

“Netfliksova” hit serije “Čudne stvari” trijumfalno se vratila nakon trogodišnje pauze, rušeći rekorde u istoriji striminga, uz medijsku histeriju, koja je propratila povratak autorskog čeda braće Mata i Rosa Dafera. Da bude bolje, uspjeh ima pokriće u kvalitetu ponude - četvrta sezona bolja je od bilo čega što je serija ponudila ranije.

Naime, malo je dobrih stvari, koje je pop kulturi donijela pandemija virusa korona, poput džinovske usluge koju je učinila braći Dafer, tokom rada na njihovoj seriji. Dva perioda izolacije neplanirano su produžila period produkcije četvrte sezone na skoro tri godine, što je bratski tandem mudro iskoristio da devet novih epizoda svoje franšize scenaristički i režiserski dovede do perfekcije.

Za razliku od prve sezone koja je poharala svijet televizije vulkanskom energijom i zabavnim pop šarmom, sljedeće dvije sezone rađene su pomalo brzinski na talasu velike potražnje publike i pod pritiskom distributera i donijele su osjetan pad u kvalitetu. Nošene vjernošću ogromne baze obožavalaca, ipak su, bez problema obezbijedile dalju produkciju. Bilo je teško odoljeti seriji koja je na zabavan način skupila na jedno mjesto sve što volimo u američkoj kulturi od horora i fantastike, preko stripa i rokenrola do video-igara i Holivuda, ali prije svega onoj genijalnoj uhvaćenoj atmosferi dječije začuđenosti svijetom, koja u stvarnom životu umre krajem puberteta. Ogroman budžet, proširena glumačka ekipa, arhitektonski složena priča na tri nivoa radnje, besprijekorna atmosfera i monolitna sigurnost autora u ono što su snimili se vide, čuju i osjećaju u svakom kadru devet novih epizoda.

Autori su nastavili priču tamo gdje je stala krajem treće sezone, ali su ekipu glavnih junaka podijelili u tri grupe na tri lokacije - Kaliforniju, Kamačatku i Hokins, podižući pripovjedački tempo, na dodatni nivo uzbuđenja. Naravno svi putevi junaka vode u grad Hokins i Naopaki svijet ispod njega, gdje se napokon otkriva glavni negativac Vekna ili bolje rečeno bivši broj jedan u podzemnoj vladinoj laboratoriji, iz koje je prije tri sezone, djevojčica Jedanaest zakoračila u Hokins.

Sama priča nikad nije bila favorit serije, već genijalno kreirani likovi i atmosfera, na tankoj granici iskrene inspiracije i duhovite parodije, u kojoj autori možda barataju opštim mjestima ili klišeima, ali talentom i trudom uspijevaju da, kliše po kliše, stignu do nove priče.

Braća Dafer nisu dozvolila da se “Čudne stvari”, pretvore u idolopoklonički omaž hororima osamdesetih, hladnoratovskim trilerima, filmovima o hakerima, fentezi igrama i omladinskim komedijama u kojima gomila djece pokušava da spasi svijet. Oni razumiju šta je osnova njihovih referentnih tačaka, a njihova priča govori da je u redu biti drugačiji, biti štreber ili obožavalac hevi metala, ljubitelj naučnofantastičnih filmova ili društvenih igara, jer svačiji mali grad može postati najvažnije mjesto na svijetu, a biti drugačiji znači biti poseban u odnosu na uniformisanu masu. Prosto, rečeno, na kraju morate kao Maks prestati da slušate genijalnu Kejt Buš na vokmenu i suočite se sa unutrašnjim mrakom. Prije ili kasnije morate prestati biti školski čudak kao Edi i priznati da postoje stvari u koje vjerujete i ljudi koje volite. Jednog dana svako može skupiti hrabrost da kaže kao Jedanaest: “Tata, moj život nije tvoja opsesija, tako da napuštam tvoju laboratoriju i neću se vraćati”.

S druge strane ovo nije patetična i politički korektna melodrama ili metafora o odrastanju, već i uzbudljiva akcija i mračan horor u kojem autori junake nemilosrdno bacaju u misije ubijanja čudovišta, kako ličnih, tako i onih iz druge dimenzije, uz vatromet eksplozija, pucnjave i krvi, koja lipti po ekranu uz odličnu muziku u pozadini.

Braća Dafer u svom režisersko-scenarističkom poduhvatu pomoć imaju od strane besprijekorno uigrane ekipe centralnih junaka, (koju povremeno osvježavaju sjajnim novim članovima poput Džejmija Kembela kao Vekne, Džozefa Kvina kao Edija ili Nikole Đurička kao Jurija) te genijalnog tehničko-šminkerskog odjeljenja, koje je ovog puta nadmašilo sebe.

Serija “Čudne stvari” daje najbolje izdanje, kada uspješno pomiri intimno i društveno te fikciju i realnost u pravom omjeru, a četvrta sezona je uspjela da učini bolje u idealnom omjeru. Ono što ostaje problem jeste kako nadmašiti urađeno, u petoj i kako je najavljeno, posljednjoj sezoni, iako sudeći po posljednjim kadrovima četvrte sezone, ni to neće biti problem za talentovanu braću Dafer.

Ocjena: 5

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana