Pola vijeka albuma “Exile on Main Street”: Trijumf rođen na ivici ponora

Originalno izdat 12. maja, kao 10. britanski i 12. američki studijski album, za njihovu diskografsku kuću “Rolingstons rekords”, u doba izlaska dočekan je od dijela kritike, pa čak i samog frontmena Mika Džegera prilično rezervisano, da bi tokom sljedećih pet decenija postao nesporni klasik. Rođen iz sjenke i tame, metaforički i doslovno pošto je većim dijelom snimljen u podrumu vile Nalkot na jugu Francuske dok su “Rolingstonsi” bili u bjekstvu od britanske policije i poreznika, na albumu se može osjetiti i čuti kako bend stoji na ivici fizičkog i kreativnog ponora.

U muzičkom smislu album odlikuje mračan i sirov zvuk, koji je postigao savršenu ravnotežu između američkih žanrova koji su inspirisali grupu tokom karijere, od bluza i džeza preko soula, gospela i ritma do kantrija i hard roka. Opšte je mišljenje da je ova ploča vrhunac najkreativnijeg perioda u istoriji grupe, onog od 1968. do 1972. godine, koji je dao besmrtni niz albuma “Beggars Banquet” (1968), “Let It Bleed” (1969) i “Sticky Fingers” (1971), ali je i bend doveo do ivice raspada. Prije svega, zbog brojnih problema koju su pratili grupu, poput smrti gitariste Brajana Džonsa, tragedije u Altamontu, pravnog rata sa zloglasnim menadžerom Alanom Klajnom, pritiska engleske policije, sve jače heroinske zavisnosti Kita Ričardsa i njegove djevojke Anite Palenberg, te pogoršanja kreativnih i ljudskih odnosa između Džegera i Ričardsa, uz svađe između “svjetlucavih blizanaca”.

Bend nije uspio da pronađe odgovarajući studio u Francuskoj pa se uselio kod Ričardsa u vilu čiji je podrum postao improvizovani studio, dok se oko njih motala gomila saradnika, gostiju, prijatelja, dilera i raznih drugih sumnjivih tipova. Producent je ponovo bio Džimi Miler, snimatelj je bio Endi Džons, dok su kao gosti uskočili pijanista Niki Hopkins, saksofonista Bobi Kiz i trubač Džoni Prajs, te pjevačice Klaudija King i Veneta Filds, bivše članice pratećeg benda Reja Čarlsa. Samo snimanje je, očekivano, teklo u haosu, uz prekide i odsustva članova grupe, razuzdane goste poput Vilijama Berouza, Džona Lenona i Grema Parsonsa, koji su pravili dodatne probleme, a policija svako malo pratila Kita i Anitu zbog veza sa trgovcima narkoticima.

Ipak, po riječima Endija Džonsa, bend je instinktivno pretvarao podrumske, znojave i zagušljive sešne u momente klasičnog “stons” ludila.

- Momci su svirali i svirali u tom mokrom i zagušljivom podrumu i ništa se nije dešavalo, dok Kit ne počne da gleda u Čarlija, priđe mu bliže, a potom Bili ustane iz stolice, počne svirati stojeći i zatim se svi transformišu u “Rolingstonse”, a vi snimate momenat čistog muzičkog ludila nakon dugih momenata smeća - rekao je Džons.

Album odlikuje sirovi garažni rok zvuk u kojem dominiraju bubnjevi i gitare, klavijature i duvači popunjavaju zvuk, dok su vokali u pozadini, tako da je bilo razumljivo što Džeger i perfekcionista Miler nisu bili zadovoljni podrumskim zvukom u doba izlaska.

- To je veoma rokenrol, znate. Nisam želio da bude tako. Ja sam eksperimentalnija osoba u grupi. Nemojte ponavljati istu stvar iznova i iznova. Album je vrlo rokenrol i dobar je, ali meni je rokenrol dosadan. Svi znaju koji su naši korijeni, ali morate istraživati dalje - govorio je Džeger koji je u međuvremenu ublažio mišljenje, ali i dalje tvrdi da je moglo bolje.

- To nije jedan od mojih omiljenih albuma iako ploča ima poseban osjećaj. Nisam siguran koliko su pjesme odlične, ali zajedno je to lijepo djelo. Međutim, kada slušam album, on ima neke od najgorih mikseva koje sam čuo. U to vrijeme Miler nije funkcionisao kako treba i nije mi jasno zašto ga fanovi toliko vole - rekao je frontmen benda.

S druge strane, njegov partner u zločinu, gitarista Ričards, nema dileme u vezi sa zvukom grupe sa ovog albuma.

- Za mene je to vjerovatno najbolji album “Rolingstonsa” što se tiče veze između članova benda. Smišljali smo ideje za pjesme kao ludi, samo su ispadale kao sa trake i kada ih slušam, odjednom se vraćam u onaj stari podrum na jugu Francuske - naveo je Ričards dodajući da ovaj album nije trčao za hitovima, već za pjesmama.

Kako je objasnio, nisu više htjeli da prave albume očekujući prvo mjesto na listama.

- Ono što sam želio jeste da uradimo dobre stvari. I ako su dobre, dobiće svoj trenutak kod publike - kazao je gitarista.

I naravno, Kit je, kao i uvijek kada je ovaj bend u pitanju, bio u pravu, numere sa ovog albuma redom su postale klasici i okosnica koncertnih nastupa grupe tokom sljedećih pet decenija jer, jednostavno rečeno, od 18 numera na njemu nijedna nije bila popunjavanje prostora.

Iako se Džeger ljutio na svog partnera i ostatak benda, kao i zbog stavljanja njegovih vokala u drugi plan, on je ovdje briljirao u svakom pogledu. Njegove vokalne partije zvuče upečatljivo bez obzira na stilsku različitost, dok je tekstualno nadmašio sam sebe kroz niz sjajnih stihova u kojima nadahnuto opservira život 30-godišnih rok zvijezda i ludilo trenutka u kojem je album nastao. Ništa manje nije važan doprinos Mika Tejlora, vjerovatno najboljeg svirača u istoriji grupe, koji je briljirao na cijelom albumu kao solo gitarista jer je, kako je Ričards tvrdio, on bio zadužen za ritam i rif, dok je Tejloru prepušteno sve ostalo, što je on maksimalno iskoristio.

Do ljeta 1971. šezdesete su bile završene. “Bitlsi” su bili gotovi, većina ključnih bendova ere bila je gotova, mit Vudstoka je već postao nostalgična prošlost, a “Stonsi” su bili u bijegu pod teretom slave i dekadencije najvećeg rok benda na planeti, na samoj ivici nestanka. Ipak, za razliku od većine ostalih ispisnika, preživjeli su možda i prelomnu godinu u karijeri snimivši genijalni zapis sa ivice ponora i nastavili se kotrljati sve do danas, kada slave 60 godina rada. Naravno, na turneji, kako to priliči najvećem rokenrol bendu na svijetu.

Reizdanje

Album je na raznim listama publike i kritike rangiran kao jedan od najvećih albuma svih vremena, a po izlasku je stigao na vrhove top-lista u šest zemalja, uključujući Veliku Britaniju, SAD i Kanadu.

Tokom 2010. godine objavljeno je luksuzno reizdanje sa 10 novih snimaka, uz određena produkcijska poboljšanja i dosnimavanja. Neuobičajeno za reizdanje, nakon 38 godina od prvog izlaska ponovo je stigao na prvo mjesto liste u Velikoj Britaniji i drugo u SAD.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.