“Istrebljivač” prije 40 godina ugledao svjetlost dana: Mračna prošlost naše budućnosti VIDEO

Branislav Predojević
“Istrebljivač” prije 40 godina ugledao svjetlost dana: Mračna prošlost naše budućnosti VIDEO

Od bioskopske premijere, održane 25. juna 1982. godine, proteklo je četiri decenije tokom kojih je “Istrebljivač” (“Blade Runner”), od kritike odbačenog i publike ignorisanog ostvarenja, postalo jedno od ključnih djela naučne fantastike, vizuelni začetnik žanra neo noara i sajberpanka, te ultimativni klasik moderne kinematografije.

I treba biti iskren, ništa nije nagovještavalo takav rasplet, jer je od prvih pokušaja produkcije, preko samog procesa snimanja do postprodukcije, sve  bilo obilježeno brojnim problemima i teškoćama koje su otežale kritički i gledalački prijem filma kada je napokon izašao pred publiku.

Zasnovan na romanu kultnog pisca naučne fantastike Filipa K. Dika “Da li androidi sanjaju električne ovce?”, njegov scenario godinama je lutao kroz pretprodukcijski pakao, uz brojne promjene teksta, izmjene producenata, scenarista i drugih članova potencijalne autorske ekipe, što je povećalo ionako odbojan Dikov stav prema Holivudu. Ipak, kada je u režisersku stolicu sjeo, britanski filmadžija Ridli Skot sa dva filma iza sebe (odlični “Dvoboj” i fantastični “Osmi putnik”), stvari su krenule sa mrtve tačke, polako, klimavo, ali uporno do samog trijumfa. Od Skotovog sukoba sa studijskim glavešinama i teškog neslaganja sa glavnom zvijezdom Harisonom Fordom, preko ratova između britanskih i američkih članova ekipe do nekoliko probijanja budžeta, sve je usporavalo rad na filmu.

Vizija za koju niko nije bio spreman

Kada je napokon ušao bioskope, Skotova mračna i distopijska priča u godini kojom su dominirali filmovi kao što su “E.T.” i “Roki 3”, nije baš privukla publiku. Bila je i previše ekstremna za najveći dio kritike koji nije najbolje prihvatio žanrovski hibrid naučne fantastike i noara, spore i mračne atmosfere, a da bude gore i autor nije bio zadovoljan ovom verzijom, žaleći se u intervjuima na studio zbog cenzure. Film je zaradio svega 26 miliona dolara tokom ljetnog prikazivanja, što nije pokrilo ni troškove budžeta (30 miliona), a od dvije  nominacije za “Oskara” (za umjetničku režiju i vizuelne efekte) nije osvojio ni jednu.

Da su Skot i ekipa ipak napravili nešto veliko  i značajno, što će u velikoj mjeri obilježiti njihove karijere i filmsku umjetnost, počelo je biti jasno kada je sam Filip Dik, koji će umrijeti tri mjeseca prije premijere, pohvalno govorio o snimljenom materijalu i “vjerno oživljenom svijetu” njegove knjige. Sam film, izlaskom na VHS kasetama i specijalizovanim projekcijama na okupljanjima ljubitelja fantastike, počeo je širiti svoj kult, dodatno pojačan odličnom strip verzijom, rastom MTV kulture inspirisane estetikom filma i oživljenim interesom za Dikovo djelo nakon smrti, da bi već do kraja osme decenije počeo biti slavljen kao remek-djelo. Film, koji je imao kvalitetan predložak, dobar scenario i odličnog režisera uz vrhunsku scenografiju, kameru, muziku i glumce, nije mogao promašiti na duže staze.

Klasik

Genijalna priča (na kraju potpisana kao djelo Hamptona Fenčera i Dejvida Piplsa ), koju Skot predstavlja u “Istrebljivaču” je jednostavna. Istrebljivač Rik Dekard, policajac i lovac na vještačke ljude (replikante), dobija zadatak da ubije četiri takva bića koja su ilegalno na Zemlji. Posao je obavljen, ali je Dekard promijenjen zauvijek, kako zbog ljubavi prema replikantkinji Rejčel, tako i zbog odbacivanja korporativne bezdušnosti ljudskog svijeta. Istovremeno, pored klasične žanrovske varijante istrage i akcije, film publici nudi mnoštvo dilema i pitanja izbjegavajući odgovore, čime radnja dobija dubinu i višeslojnost. Film snažno preispituje problematiku postojanja, a kroz odnos ljudskog i mašinskog “Istrebljivač” otvara brojna emocionalna, religiozna,  etička i estetska pitanja. Vizuelni univerzum  u koji nas režiser, kamerman i scenograf uvode prvim kadrovima je mračan i misteriozan, pun opasnosti. Los Anđeles 2019. godine, kiša neprestano pada na prenaseljen grad uništene i zagađene atmosfere. Govor njegovih stanovnika je vavilonska jezička zbrka, zgrade paraju pogled do neba, siromašni bježe u svemir i guraju se po nižim gradskim nivoima, dok se elita sklanja na više gradske nivoe. “Istrebljivač” se nadovezao na velike kadrove prethodnika (Fric Lang, Džon Hjuston, Hauard Hoks), ali kao nijedan drugi film u istoriji uticao je na buduće režiserske generacije. Bez obzira na futurističke kulise, “Istrebljivač”, za razliku od “Ratova zvijezda” ili “Zvjezdanih staza”, nije bio otrgnut od stvarnosti. Gledalac zaista može da zamisli budućnost onakvom kakvom su je prikazale filmske arhitekte. Ogromne reklame bombarduje čula, bljesak neona se smjenjuje sa bakljama rafinerija, saobraćajni haos, dominacija tehnologije i ekološki kolaps velikih metropola 21. vijeka, savršeno je uklopljen sa retro noar estetikom iz četrdesetih godina. Igra svjetla i sjenke, crnog i bijelog, kao i sve moguće nijanse sivih i smeđih tonova, filmu daju jedinstvenu atmosferu. Istrebljivač Dekard, kojeg glumi Harison Ford, nastupa obučen u kišni mantil, prateći stil Hemfrija Bogarta i Roberta Mičama, što je po Skotovim riječima bio način da natjeraju publiku da zaboravi na vremenske skokove u priči.

- Film je postavljen na 40 godina unaprijed, ali može se odigrati u bilo kom vremenskom terminu. Ono što smo mi stvorili jeste film star 40 godina koji se dešava 40 godina u budućnosti. To je svijet noara, detektiva, fatalnih žena, ljubavi i mržnje, univerzalna priča, bez obzira na futurizam svijeta u kojem se odvija - rekao je Skot.

Ugledu i kultu filma je doprinijela uvjerljiva glumačka ekipa u kojoj jednostavno rečeno nije bilo slabe tačke. Glavni glumac Harison Ford ostvario je jednu od najboljih uloga u karijeri, dok je Holanđanin Rutger Hauer, vođa replikanata Roj Biti, bez pretjerivanja dao ulogu života.  Talentovana, ali kontroverzna glumica Šon Jang, bila je rođena za ulogu tužne, lijepe replikantkinje Rejčel, koja fatalno plijeni Dekarda, vrativši mu ljudskost. Suptilna, melanholična ljubavna priča koja nastaje između Dekarda i Rejčel, filmu, koji živi od sjajno insceniranih akcionih scena i mračne vizije budućnosti, dodaje melodramski začin ili bolje rečeno životnost, kroz spoj akcije, erosa i tanatosa. I konačno, filmska muzika nedavno preminulog grčkog elektro-pionira Vangelisa, doprinijela je tome što “Istrebljivač” nije izgubio na značaju u 2022. godini.

Sudbina filma nakon premijere je jedna od najzanimljivijih u istoriji sedme umjetnosti. Tokom decenija od njegovog prvobitnog objavljivanja, dobili smo originalni (1982),  internacionalni (1983), rediteljski (1992) i finalni rez (2007). Svaki od njih ima svoje branioce, uključivši i članove autorske ekipe, ali ono što blista u svakoj od verzija, jeste finalna scena obračuna i neuporedivi Hauerov monolog “Suze na kiši”, koji nas podsjeća šta znači biti usamljeni čovjek sa svojim strahovima i željama. Slika umirućeg Roja, koji sjedi nad nemoćnim Dekardom, njegove padajuće glave oblivene krvlju i kišom, dok izgovora besmrtnu repliku “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste vjerovali”, sa završnim riječima koji lede krv u žilama “Sve će to iščeznuti, kao suze na kiši...vrijeme je za umiranje”, polako se gaseći, ostaje jedan od najvećih trenutaka u istoriji filma.

Nastavak

Nastavak filma u režiji Denija Vilneva objavljen je 2017. godine, pod nazivom “Blade Runner 2049”, sa Rajanom Goslingom  i Fordom u glavnim ulogama. Film je osvojio dva “Oskara”, za kameru i vizuelne efekte. Prošle godine objavljena je japansko-američka anime televizijska serija “Blade Runner: Black Lotus”. Originalni film poslužio je kao osnova za stripove, anime i video-igre, a njegov uticaj na svijet filma i kulture je neprocjenjiv.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana