Život u mraku

Veljko Zeljković

“Kapne dan, pa dođe noć. Prođe noć, pa kapne dan. Korak naprijed, natrag dva. I ode još jedna godina”. Stihovi su ovo još uvijek popularne pjesme “Parnog valjka”, a koji na simboličan način odslikavaju našu sumornu svakodnevicu. I to u svakom segmentu naših života.

 

Godinama ne uspijevamo napraviti bilo kakav iskorak, pa ni onaj mali, milimetarski, suštinski, a ako i do njega dođe obično nakon toga ubrzo dolazi do velika dva koraka unazad, a koja nas vraćaju i guraju u još dublji mračni ambis u kom se dno ne može ni naslutiti. 

Iz tog decenijskog mraka moguće je izaći i krenuti dalje tek nakon što svi zločini na ovim prostorima budu procesuirani, a odgovorni izvedeni pred lice pravde. Umjesto toga godinama, decenijama opstruišu se gotovo sve istrage ratnih zločina nad Srbima od strane nadležnih.

Bošnjačke političke elite smatraju kako je nedopustivo da se sudi i presuđuje ratnim komandantima i pripadnicima takozvane Armije BiH. To što su njihove ruke krvave njima nije važno, jer treba održati lažnu i nametnutu sliku proteklog građanskog rata u BiH. I sve dok je tako suživot u jednoj takvoj nakaradno pravosudnoj državi biće nemoguć.

Već trideset godina čeka se pravda za ubijene iz kolone JNA u Tuzli. Pravdu bezuspješno čekaju i članovi porodica ubijenih u Bratuncu i okolnih sela, ali i oni sa područja Mrkonjić Grada, sa Petrovačke ceste, iz Dobrovoljačke, sa Kazana i iz raznih sarajevskih kazamata.

Po čemu su to suze srpskih majki manje vrijedne od bošnjačkih ili hrvatskih. Po čemu je njihov bol manji? Da li su se Srbi sami ubijali? Imaju li ti koji na taj način to pokušavaju prikazati imalo savjesti? Kako su to oni vjernici? Vjeruju li imalo u Boga ili ga koriste samo po potrebi?

Kako objasniti mentalni sklop onih koji ratnog komandanta Sakiba Mahmuljina, nedavno osuđenog zbog neviđenih ratnih zločina na području Vozuće i Zavidovića, doživljavaju kao ratnog heroja? Pogledaju li se oni ikada u ogledalo i dubinu duše? Imaju li savjesti i oni koji decenijama opstruišu pronalaženje kostiju ubijenih, ali i sudije i tužioci koji decenijama drže premete po ladicama, ubijajući na taj način pravdu i udarajući novi šamar svim žrtvama?

Plan je jednostavan. Do bola surov. Odugovlačiti sa sudskim procesima dok svjedoci ili odgovorni ne umru. Na taj način umire i pravda, umire i BiH. Svjesni su toga i oni koji sve to rade. Oni i ne žele državu u kojoj bi živjela tri naroda. I to ne kriju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana