Za šta se patimo
Najvažnije pitanje koje sebi treba postaviti radnička klasa u Srpskoj je za šta radi i pati se?
Potpuno je legitimno da se to pitamo svi, ako se uzme u obzir da prosječna porodica u Republici Srpskoj više od 80 odsto svog mjesečnog kućnog budžeta potroši na hranu i komunalne račune, uključujući i troškove prevoza, što je daleko više od evropskog prosjeka, koji iznosi oko 60 odsto.
Ako plata koju dobijamo može pokriti samo račune i ono što pojedemo, znak je da zarađujemo premalo ili da su cijene otišle nebu pod oblake.
U našem slučaju, nažalost obje ove pretpostavke su tačne, s tim da smo oduvijek malo zarađivali, s bitnom razlikom što nam konstantna poskupljenja sada ne daju da dišemo, što ranije i nije baš bio slučaj.
U ovakvim uslovima, kada 80 odsto kućnog budžeta trošimo na samo dvije stavke, treba biti pravi mađioničar ako želimo kupiti nove patike, jaknu, hlače, otići u pozorište, kino ili obezbijediti sebi odmor na moru ili planini. Sve su to osnovne životne potrebe koje znatan dio građana teško može sebi da priušti. O vanrednim troškovima poput kvara veš-mašine, spremanje djece za školu, nabavke ogreva da i ne govorim. Da je sa platom nemoguće pokriti te izdatke pokazuje zaduženost naših građana kod mikrokreditnih organizacija, čiji su krediti lani bili teški 440 miliona KM, što je za oko 50 miliona više u odnosu na 2021. godinu.
Tome je najviše kumovao vrtoglavi rast cijena, koji je počeo prošle zime. Naglo je pritisnuo leđa građana i po svemu sudeći nema namjeru da olabavi stisak. Iako se pojeftinjenju svi nadaju, na rafovima marketa svaki dan nas iznova i iznova zaprepaste novi cjenovnici. Najgore od svega je što poskupljenju nije podložan jedan, pet, deset proizvoda, kako je ranije bio slučaj, već svi odreda. Gotovo da nema namirnice ili usluge koja nije poskupjela unazad godinu dana. Paketić od deset žvakaćih guma godinama je koštao marku, a sad i za njega moramo izdvojiti desetak feninga više.
Sukob u Ukrajini, koji je navodno uzrok divljanja cijena i takozvane globalne krize, i te kako je dobro došao domaćim trgovcima koji su skloni lovu u mutnom. Napumpali su cijene i tamo gdje je rast bio opravdan, ali i tamo gdje to nije slučaj. Ništa poštenije ne ponašaju se ni proizvođači, pogotovo domaće mljekare, za čije proizvode građani moraju izdvojiti daleko više novca nego prije samo godinu dana. A da je to bilo neopravdano pokazale su inspekcijske kontrole koje su potvrdile prenaduvanost cijena mlječnih proizvoda. Tek rijetki su spustili cijenu nakon kontrola i to je to. A tako im se može jer su sankcije beznačajne. Najveć teret ove krize trpe novčanici građana, za šta malo koji političar mari, što dokazuju nevidljive mjere i koraci koje su preduzeli da bi zaštitili svoj narod.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
