Uzduž i poprijeko: Neljudska komedija

Glas Srpske 25.10.2007 00:00

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

AJDE ti lepo sve priznaj, pa će ti Đuro oprostiti što te je tukao - čuvena je rečenica još čuvenijeg "Balkanskog špijuna" Ilije Čvorovića. A sa gotovo identičnim prijedlogom su se ovih ovih dana Srpskoj obratili i oni koji su Miroslavu Lajčaku dodijelili ulogu "ustavobranitelja Đure". Jer, nikakvim drugim primjerom se ni ne može ilustrovati Lajčakova odluka da prvo udari, pa tek onda objašnjava. Čak je i žrtva skoro identična, jer se i u ovom slučaju radi o sumnjivom "podstanaru" kojeg treba stalno držati pod okom, uz veoma dobro materijalno-tehničko obezbjeđenje. I kojeg treba na vrijeme spriječiti da klisne van kuće. Jedina je razlika u tome što u ovom našem "rimejku" i dalje postoji samo jedan Đuro, ali je zato bezbroj Čvorovića, čija su uplitanja, preplitanja i saplitanja od BiH napravila novi Gordijski čvor. A prema legendi, ovaj čvor se može rasplesti samo presjecanjem na najmanje dva dijela. Međutim, ovako drastično rješenje nikako ne bi odgovaralo nekim "živim legendama OHR-a" koje su se sa Sarajevom u međuvremenu i pupčanom vrpcom povezale. A čijim bi, makar i slučajnim presjecanjem, ujedno nestao i izvor obilne ishrane, mezetluka i pratećeg rahatluka... Zato su novajliju Lajčaka nagovorili da iz predostrožnosti udari prvi, bez obzira gdje i na šta. Međutim, od njegovog, laički neodmjerenog udarca, zaljuljali su se i temelji OHR zdanja, prijeteći da sruše sve blagajne i kase uzajamne pomoći, arhive sa sjajno dotegnutim CV-ima, te sve one ugodne kuloare i budoare za tajna opštenja sa predstavnicima naroda i poreskim obveznicima. Zato je Lajčak brže-bolje dotrčao da nam objasni kako u sebi nije mislio ono što je naglas rekao. Da nas razdragan u "Dragani" razdraži i izjavom "ljudi, nisam ja to namjerno, nego dobronamjerno..." Da nam saopšti da ne znamo čitati onako kako je napisano, ma koliko se ponosili Karadžićem Vukom koji je to pravilo prvi "implementirao". I da sve živo iskrivljavamo, a samo krivu Drinu ispravljamo. I da od svih tumačenja nama pripada samo pravo na sudske tumače. A od svega što je on rastumačio, meni je jasno samo to da se zlosrećni Miro ne sjeća ni šta su mu uvalili da pročita. Zato se uputio nazad, u potjeru za svojim mišljenjem, sa obećanjem da će pisce svojih odluka zamoliti da objasne šta je on to, u stvari, htio da kaže, i da će nam to poslati kao prav(n)o tumačenje onoga što nam je onomad pročitao... A jedan izvor bez dva putića, kojeg nikako ne bih želio da odam, potvrdio mi je da je stvarni autor svih Lajčakovih sočinenija tajanstvena ličnost sa inicijalima H.S., koja se već odavno ne služi onim nekadašnjim SH jezikom, slijedom čega se mogu očekivati i još gore i još nakaradnije stvari. Sve skupa, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Da nije tragedija, bilo bi kome(n)dija sa pjevanjem i pucanjem. U kojoj komedijašima puca prsluk šta će sa nama biti kada oni odu kući pjevajući... Jer su nedodirljivi i zakonom zaštićeniji čak i od međeda. Zato mi na kraju ovog teksta na pamet pade kako pokojni Branko Ćopić u samo dvije stvari nije bio u pravu: što je napisao komediju "Odumiranje međeda" i što je vjerovao u odumiranje države. Jer, što nam više međeda pristiže, to nam je i ova komedija od države sve veća...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.