So na rane

Milijana Latinović

Iako je od tužnih ratnih dešavanja u ovoj zemlji prošlo više od četvrt vijeka, rane koje su nemili događaji ostavili još nisu zarasle. A i kako da zarastu kada se iz dana u dan sipa so na njih?

 

Posljednji u nizu događaja koji je uznemirio porodice mučki ubijenih Srba u Sarajevu jeste otkrivanje sramnog spomen-obilježja na Kazanima. Spomenik na kojem su samo poredana imena, bez naznaka da je riječ o žrtvama srpske nacionalnosti i bez da je navedeno ko je počinilac zločina, još jedna je u nizu uvreda za žrtve i njihove porodice.

Na ovaj način još jednom su obesmišljene žrtve stravičnog zločina. I nije ovo jedini događaj koji svjedoči o dubokoj podijeljenosti svih u BiH, nejednakom tretiranju žrtava i njihovih porodica. Iz godine u godinu svjedočimo dvostrukim aršinima u BiH kada je riječ o obilježavanju stradanja na sve tri strane. Svjedoci smo da se samo jednima sudi, dok se drugima izriču oslobađajuće presude.

Godinama porodice ubijenih u Dobrovoljačkoj na mjesto stradanja najmilijih odlaze uz velike mjere obezbjeđenja i prije nego se vrate kući sa mjesta stravičnog zločina, sarajevske komunalne službe cvijeće i svijeće koje donesu bace u kontejner.

Zar je to primjer poštovanja i suživota? Zar poslije svih ovih godina i prolivene krvi na svim stranama u BiH nije došlo vrijeme bar da se omogući žrtvama da počivaju u miru, a njihovim porodicama da bez straha obilježavaju godišnjice stradanja?

Nije Sarajevo jedina lokalna zajednica u BiH u kojoj je situacija ovakva, ali je možda najbolji primjer imajući u vidu da sarajevske vlasti s ponosom uvijek ističu da je to multietnički grad u kojem ima mjesta za sve i svakoga. A spomen-obilježje na Kazanima upravo pokazuje suprotno.

So na srpske rane sipa se godinama unazad širom BiH, od Krajine u kojoj cijelog septembra Bošnjaci slave “oslobođenje” jedne po jedne opštine do Hercegovine. Dok oni slave, Srbi pale svijeće za ubijenu braću, očeve i sinove, za žrtve zloglasnih akcija u kojima su ubijana i djeca.

Krajnje je vrijeme da jedni drugima pogledamo u oči, da oni koji su ubijali nevinu djecu na sve tri strane izađu pred lice pravde, da odgovaraju za sva zlodjela koja su učinili i da svi koji su krivi pravedno budu osuđeni.

Ali svi bez izuzetaka, a ne da se dvije i po decenije upire prstom samo u jedan narod.

Sve dok ne budemo jednako poštovali sve žrtve i omogućili i Srbinu i Bošnjaku i Hrvatu da na dostojan način obilježe stradanje svojih najmilijih, a njihove ubice ne budu pravedno osuđene, uzalud pričamo o pomirenju i suživotu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana