Sjećanja

Vedrana Kulaga Simić

Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu i konačni slom fašizma, kao jedne od najmračnijih epoha u istoriji čovječanstva, veličanstveno je obilježen u Rusiji, doduše ove godine nešto kasnije u odnosu na prethodne.

I tome je kumovala pandemija virusa korona, ali poruke su ostale iste, jasne kao i tokom ranijih godišnjica, što je i najvažnije.

Sloboda nema cijenu, i to su riječi koje stalno treba imati na umu. Rat je zlo. Rat je nešto što nikome nikada ne bi trebalo ni da padne na pamet, ali istorija nam je pokazala da to, ipak, nije tako.

Posljednji, a nadam se i zaista posljednji put taj pakao na ovim prostorima smo doživjeli početkom devedesetih godina prošlog vijeka. I od tada se, evo navršava treća decenija, a polako se stiče utisak da tek sada snažnije čuvamo kulturu sjećanja na pobjede i žrtve koje su date za slobodu. Na one koji su otišli, odradili najvažniji zadatak, dobili najvišu ocjenu, ali se nikada nisu vratili da izvojevanu slobodu proslave sa najmilijima, koji su ih i ispratili kada su krenuli sa kućnih pragova.

Jedna od takvih pobjeda je i proboj koridora života u ljeto 1992. godine. U to vrijeme na hiljade vojnika krenulo je prema Srbiji da probija koridor jer su umirali i tek rođeni, bezobrazlukom nekih, takozvanih viših sila, vapeći za kiseonikom.

“Hoću koridor do Vidovdana, makar bio i kozja staza” i “Put je slobodan. Srećno”, jesu dvije rečenice koje će zauvijek ostati urezane u sjećanje onih koji su i sami bili dio operacija proboja koridora kroz Posavinu i onih koji to i danas pričaju svojim potomcima, čija je obaveza da to prenose dalje.

Jedan od načina da se sačuva sjećanje je ekranizacija važnih bitaka i ljudi, kao što je to bio koridor života. I na tome se, na sreću, uveliko radi. O tim najtežim i najvažnijih trenucima u novijoj istoriji posvjedočili su upravo oni koji su bili na prvim linijama. Prisjetili su se mladosti, hrabrosti, gubitaka, tuge i na kraju sreće jer su uspjeli. Uspjeli su da spasu Posavinu, naprave koridor, povežu Srpsku i Srbiju i daju nadu da će biti bolje. Da je sloboda na pomolu. Da neće odustati i da su spremni dati sve, pa i sebe.

Proboj koridora neće biti zaboravljen jer se i dan-danas ježimo na riječi koje su obilježile tu vojno-policijsku akciju spasa. I dan-danas, u dane oko Vidovdana, odzvanjaju rečenice generala i uvijek kada se približava nova godišnjica, zavladaju i sreća i jeza na slike i lica onih koji su nam dali slobodu. I to će trajati. I ponavljati se iz godine u godinu.

Film o proboju koridora samo je jedan od načina da zaštitimo od zaborava tu akciju, a možda bi trebalo razmišljati i da upravo budući autoput od Srbije, preko Bijeljine do Banjaluke, ponese naziv “Koridor života”.

Pobjede zaslužuju sjećanje.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana