Saučesnici

Anita Janković Rečević
Saučesnici

Poljoprivredu, prehrambenu industriju, metalsku, hemijsku, tekstilnu, farmaciju.... sve što smo imali u godinama poslije rata uništili smo ili doveli na rub egzistencije, pa sad druge moljakamo i vučemo za rukav da snabdiju naše tržište pod uslovima koji njima odgovaraju.

Voće, povrće, meso, žitarice, odjeća, obuća, pivo, kafa, konditorski proizvodi, lijekovi, namještaj, automobili, sve je pod markicom uvozno. Pa čak i voda, čijih izvora imamo na pretek.

Prema podacima Spoljnotrgovinske komore BiH, u prva četiri mjeseca ove godine samo na uvoz gazirane i negazirane vode spiskali smo više od 9,6 miliona maraka, što je za oko milion KM više nego u istom periodu lani.

S druge strane, u posmatranom periodu izvezli smo vodu u vrijednosti tek oko 1,8 miliona maraka, što je apsurd nad apsurdima.

Zbog čega i kako uvozimo toliko prirodnog napitka, a zemlja obiluje izvorima tog plavog blaga koje neki čak nazivaju “nafta 21. vijeka”?

Upućeni kažu da potrošači po inerciji primat daju svemu što je uvozno pa se ni voda u tom slučaju ne razlikuje od druge robe. I možda navike potrošača jesu u određenoj mjeri krivac što domaće stoji na policama, a uvozno “ide kao alva”, ali takvo stanje u velikoj mjeri posljedica je i lošeg upravljanja resursima.

Studije pokazuju da je BiH najbogatija zemlja vodom u regionu i peta u Evropi, ali uprkos tom ogromnom bogatstvu kojim BiH raspolaže, malo se radi na eksploataciji tog potencijala, osim kad su šume u pitanju. Osim što nam nedostaju investicije, stiče se utisak da istovremeno manjka i znanja, izvoznih strategija, pa i želje da se nešto uradi. Što je opet samo po sebi apsurd ako se u obzir uzme činjenica da smo kao društvo decenijama unazad fokusirani na izvoz pameti i radnih vještina, i to upravo onima od kojih uvozimo sve drugo. Majstori smo u prodaji znanja drugima, ali sami tu istu pamet ne znamo iskoristiti kako bismo ostvarili ličnu dobit i blagodat za svoju državu i društvo.

Zbog takvog odnosa postali smo potpuno zavisni od uvoza i volje stranih proizvođača, a kakve i kolike probleme nam to stvara, uvjerili smo se u proteklom periodu krize, odnosno od pojave virusa korona do sukoba u Ukrajini. Unazad tri godine imali smo nestašicu raznih sirovina, kao i gotovih proizvoda, a ponajviše enorman rast cijena, a posljedice trpe svi, od domaćih proizvođača do potrošača. Kad nemamo svoje, onda smo primorani da trpimo i molimo druge, ne pitajući za cijenu.

Za stanje u kojem sada živimo svi smo odgovorni, saučesnici u propadanju domaće proizvodnje. Političari jer nisu stali u kraj prekomjernom uvozu kad je trebalo, proizvođači jer ne daju primat kvalitetu, i na koncu potrošači koji u širokom luku zaobilaze sve što je “mejd in domaće”. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Do mentaliteta je
Do mentaliteta je
Od Tita do Olbrajtove
Od Tita do Olbrajtove
Pravosuđe u leru
Pravosuđe u leru
Tapkanje u mjestu
Tapkanje u mjestu
Prevencija, šta je to?
Gluv, zbunjen, normalan
Gluv, zbunjen, normalan
Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
Bježi, Fadile
Bježi, Fadile
Šta žene slave?
Šta žene slave?
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana