Otkrivanje tople vode
Niz događaja u sedmici na izmaku potvrdio je da pravosudni organi sa zajedničkog nivoa, narodski rečeno, ne znaju kud gone, a u tom tumaranju im obilato pomažu političke strukture iz grada u kojem je sjedište Suda i Tužilaštva BiH.
Cirkus od suđenja predsjedniku Republike je već dobro uštiman i ogoljen do kraja. Spisak budalaština sve je širi iz ročišta u ročište i prijeti da do izricanja presude, kakva god bila, postane jedna izuzetno debela knjiga koja će biti korisno štivo i istoričarima i pravnicima u godinama koje dolaze. Ono što je svakako zapanjujuće je fakt da pojedini sarajevski političari, svjesno i vrlo otvoreno, sebi pripisuju dio zasluga zbog toga što se na optuženičkoj klupi našao jedan zvaničnik.
- Onda mi Dodika stavimo na mjesto. On je procesuiran, pred Sudom BiH, izolovan i sankcionisan - reče prije nekoliko dana Elmedin Konaković, a slično je nešto ranije poručio i Bakir Izetbegović.
Priučeni skribomani koje neke nazivaju i uglednim kolumnistima sada bi, efektnom jezičkom konstrukcijom, zavapili ono njihovo klasično: “Čekajte!”. Čekajte, da li je realno da se političari otvoreno hvale da su nekoga procesuirali, izolovali ili “stavili na mjesto”?
Ali, nije to suštinsko pitanje. Političari to možda koriste da bi sebi povećali rejting, a moguće je da s tim nemaju ništa, ali, evo, uzmimo da imaju. Onda je nešto drugo posrijedi. Ako se Izetbegović ili Konaković hvale da su Dodika “stavili na mjesto”, to u prevodu znači da su priznali da imaju uticaj na pravosudne organe smještene u nekadašnjoj kasarni “Viktor Bubanj”. A ako već mogu da utiču da neko bude procesuiran, onda bi isti takav uticaj morali da imaju i u slučajevima kada ne žele da neko bude procesuiran. Ili da bude procesuiran pa da mu bude dozvoljeno da pobjegne prije nego što završi u zatvoru (ko je rekao Mahmuljin).
Nije ovo gore navedeno ništa novo i konstatacija da politika ima golem uticaj na pravosuđe u zemlji poput BiH je klasično otkrivanje tople vode. A kada je već tako, onda svaki potez pravosudnih organa, ili gotovo svaki, može da bude tretiran kao najobičnija budalaština. Jer, nema drugog naziva za poteze poput upada u prostorije boračkih organizacija na istoku zemlje, sve zbog istaknutih fotografija Karadžića i Mladića na zidovima, dok na zapadu iste te zemlje maloljetnik može neometano da ušeta u policijsku stanicu, ubije jednog i rani drugog čovjeka. Šlag na torti je odnos prema onima koje sumnjiče da su tog nesrećnog dečka indoktrinirali i zadojili ekstremističkom ideologijom koje i pravosuđe i dobar dio već pomenutih političara tretira kao istaknute građane, intelektualnu elitu, ali to je već tema za neki drugi tekst.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
