Odbrana korijena
U istoriji čovječanstva upisano je već previše mračnih doba, ali takva nam je, aman, sudbina, koju, što je najgore, sami sebi krojimo.
Crni oblaci prečesto su se nadvijali i nad ovim našim dijelom neba. Krv, bol i suze obilježili su gotovo cijeli prošli vijek. Toliko željeni mir je dočekan mahom na zgarištima, onim temeljima što su ostali od ognjišta koje su, u neka bolja vremena, gradile komšije Srbi, Hrvati, muslimani. Kad su se pomagali, a ne branili jedni od drugih.
Rat je rat. Padaju granate, meci, svako gleda da spasi živu glavu i svoje. Ono za šta se borio, za šta su padale glave predaka u herojskim oslobodilačkim bunama i bitkama, s vjerom u svece i zaštitnike vjekovnih ognjišta.
Na ovom brdovitom Balkanu vijekovima, rame uz rame, žive narodi, koji su, koliko slični jer dijele iste svakodnevne muke i osmijehe, toliko su i različiti. Jedni rođeni kao Srbi, drugi kao Hrvati, treći kao muslimani. Na svakoj strani ima fanatika, ali i ljudi čistog srca, koji vjeruju u svoje, ali poštuju i ne pale vatre na onoj drugoj, odnosno trećoj strani. I žalosno je što ih takvih nema više, a još žalosnije što požare raspisuju oni koji bi trebalo da propovijedaju mir, suživot i blagostanje.
Imam Amir Mahić iz Kozarca kod Prijedora prešao je crvenu liniju u svojoj besjedi, ako se uopšte taj govor može tako i nazvati, kada je Svetog Savu nazvao fašistom, a Srpsku pravoslavnu crkvu sektom.
Moglo bi mu se, po toj logici, uzvratiti istom mjerom, ali to nije način. To bi bio samo vjetar u leđa njemu i njemu sličnima da nastave gdje su stali sa uvredama na račun srpskog naroda, njegove istorije, njegovih država, crkve.
Ali, iako teško, treba razumjeti one koji pate za stvarima koje nisu imali niti imaju kao narod, a pokušavaju na sve načine da isplivaju i izgrade ono što su drugi imali prije dosta vijekova te i uspjeli da sačuvaju u sjećanju i postojanju uprkos svim pokušajima da im se zatre svaki trag.
Proći će vrijeme i imamima i sveštenicima, ali ostaće njihove riječi. I o tome treba da vode računa ako su već izabrali da budu vjerske vođe naroda iz kojeg potiču. Jer ostaje narod koji mora da živi u slozi i različitosti predstavlja kao bogatstvo svojih krajeva, a ne da, nakon što se prekrsti s tri prsta ili okrene dlanove kao sebi, spusti ruke da bi stavio pušku na rame.
Srpski narod i srpske države su nebrojeno puta gažene na ovim prostorija, ali nisu pregažene. I danas je sveopšti napad na pravoslavlje, na svetinje.
Nije ni imam Mahić slučajno “pobrkao lončiće”. Sve se svjesno radi i sve se svjesno radilo, ne pitajući za cijenu, da bi i posljednji pravoslavni krst nestao sa lica zemlje, umjesto da pozivaju na mir i suživot.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
