Ljubav ne boli

Anita Janković-Rečević

Posljednjih godina gotovo da ne prođe mjesec a da ne pročitamo da se negdje u RS, BiH ili regionu desila ljubavna tragedija sa brutalnim ubistvom, a potom i samoubistvom. Razlog manje-više uvijek isti.

Bivši ljubavnik pod izgovorom šekspirovske ljubavi sebi daje za pravo da oduzme život nekadašnjoj partnerki jer ona ne želi da mu se vrati.

Upravo se takav scenario odvio u utorak ujutro na sarajevskim ulicama. Nenad Čaušević rafalom iz automatske puške sleđa je ubio bivšu djevojku Sanelu Trestenu. Ubistvo je okarakterisano kao još jedna zločin iz strasti jer su navodno njih dvoje raskinuli ljubavnu vezu. Tako je ljubav, bar kako se predstavlja, ponovo postala razlog za zločin, i to onaj najteži.

Ljubav, baš kao i strast definiše se kao veoma jako osjećanje prema nekome i većina ljudi u tim emocijama vidi samo ljepotu.

Kako onda ta dva divna osjećanja o kojima su ispjevane najljepše pjesme i ispisani najčitaniji romani u sekundi postanu okidač za svirepi zločin.

I to toliko često da su ljudi gotovo oguglali na ljubavne tragedije izazvane opsesijom, zaluđenošću ili  bolesnom ljubomorom.

Takozvani zločini iz strasti kao da su postali normalna pojava u društvu. Na vijesti “muž nožem ubio ženu, a zatim se objesio”, “ubio suprugu na radom mjestu pa pucao sebi u glavu”, “presudio bivšoj djevojci pa se raznio bombom” ljudi samo odmahnu rukom, uz povik “ne ponovilo se” i krenu dalje. A ponoviće se i to koliko sutra jer javna osuda takvih dijela uporno izostaje. Jer roditelji i škole ne podučavaju djecu da ljubav ne boli, da je to najnevinije osjećanje iz kojeg se rađaju samo lijepe stvari. Niko ih ne uči da neuzvraćena ljubav nije kraj svijeta i da ih ljudi ne ostavljaju jer nisu dovoljno lijepi, pametni ili vrijedni.

Ljudi su skloni da takozvane zločine iz strasti pravdaju psihičkim poremećajem ličnosti, disfunkcionalnom porodicom, a nerijetko te poteze pripisiju alkoholisanom stanju počinioca. Nakon ubistva obično čujemo da je počinilac bio dobar i miran čovjek i da niko nije mogao očekivati da će tako nešto uraditi. A najgore od svega je kada se ubistvo pravda ljubavlju.

Da li je zaista moguće ubiti iz ljubavi? Ja bih rekla ne! Jer kada voliš, predmetu svoje ljubavi želiš samo dobro, a sve ostalo je sebičluk, opsesija i manjak hrabrosti da se suočiš sa životom bez voljenog bića.

Svako od nas je bar jednom u životu doživio odbačenost i neuzvraćenu ljubav, ali nismo svi uzeli pušku u presudili osobi koja nas ne voli. Opravdanja za takve zločine nema.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana