Juče, danas, sutra
Riječ “mir” je oduvijek bila jedna od najskupljih, ali je i kao takva počesto, i pod ovim našim dijelom neba, znala da bude, nažalost, pogažena.
Devedesete godine, njihov krvavi početak, mnogi stanovnici BiH, odnosno Republike Srpske još pamte na svojoj koži, a ostali se tog nesrećnog doba manje ili više samo sjećaju, ili znaju iz priča onih koji su imali tu sreću da mogu i danas da svjedoče o tome. Za razliku od hiljada i hiljada drugih, na svim zaraćenim stranama, koji vijest o miru iz Dejtona nisu dočekali. Koji su kao pokošeni padali na borbenim linijama, ulicama, kućnim pragovima.
Od dogovora o Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, te potpisivanja se navršava 27 godina tokom koji se izdešavalo previše stvari, ali daleko manje onih dobrih i potrebnih ovoj i ovakvoj BiH.
Domaći političari i međunarodne diplomate su najveći krivci za to jer je dobar dio naroda ponovo naučio da bude dobar komšija i prijatelj, i da ljude dijele na dobre i loše, a ne na Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Brojni su nakon prekida sukoba gledali kako da ognjišta podignu iz pepela te da svojoj djeci i starijima pomognu da stanu na noge i utabaju puteve za bolju i mirniju budućnost prije svega.
Međutim, oni nisu imali podršku izabranih predstavnika u obimu koja im je i trebao jer su neki, koji su igrali glavne uloge na političkoj pozornici, svojim djelovanjem više pogodovali onom drugoj strani na kojoj su ostale usijane glave. Toliko usijane i prepune želje da u miru dobiju nemoguće te spremne da, zarad tih ciljeva i ideala, ponovo zaduže oružje.
Retorika političara im je pogodovala, a govornike su te povratne reakcije u dobroj mjeri podsticale da jače nastave sa zagovaranjem onoga što ne može biti stvoreno i po njihovim vizijama biti skrojeno u ovom dijelu Balkana.
Dejtonski mirovni sporazum u poslijeratnoj BiH mnogima nije odgovarao jer nijedna strana nije dobila sve što je htjela. Ipak, mir je tih dana na ovom prostoru bio nasušna potreba. Proliveno je previše nedužne krvi i previše suza za najmilijima, ali u ratu nikad i nigdje niko nije gađao niti ruže bacao s neba.
Ipak, i nažalost, u lavirintu domaćih i unaprijed osuđenih želja na propast i međunarodnih predstavnika u likovima visokih predstavnika izgubili smo dragocjeno vrijeme. Bespovratno. Zbog politike i kojekakvih interesa trpio je narod, ekonomija pa i BiH, čak i zbog onih koji se predstavljaju kao njeni najveći čuvari.
I ništa ni nakon 27 godina pojedinci nisu naučili. Ni u BiH niti Evropi i ostatku svijeta kada je riječ o ovoj balkanskoj zemlji. Mada se sve čini da nisu ni htjeli, već da su svjesno budili duhove prošlosti. Jasno je da ćemo u ovom suludom lavirintu ostati dok nas ne puste na miru i dok im mi sami, i svi jednim glasom, to odavde i ne poručimo. Godišnjica Dejtona je idealno vrijeme za to.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
