Jama za BiH

Darko Momić

Stara dobra narodna poslovica koja kaže “Ko drugome jamu kopa sam u nju upada” šalje poruku da “ Svako ko drugome ne misli dobro, ne treba ni sam da se nada dobru” ili nešto oštrije “Ko drugome želi zlo, neka bude spreman da ga isto snađe”.

Kako u životu, ta poslovica važi i u politici, a posljednji primjer koji to najbolje potvrđuje je smjena predsjednika Skupštine opštine Srebrenica Ćamila Durakovića i izbor Salka Tursunovića na tu funkciju. Na sreću, niko nikome u tom slučaju ne misli zlo, ali ta smjena u simboličkom smislu označava jamu koju su Bošnjaci tri puta kopali političkim Hrvatima na najvišem nivou, da bi na kraju i sami u nju upali.

Birajući svojim glasovima Željka Komšića tri puta za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Bošnjaci su na kraju dočekali da na funkciju u SO Srebrenica koja u datom odnosu snaga po svim mogućim mjerilima pripada njihovom legitimnom predstavniku, na legalan način bude izabran Bošnjak, ali ne njihovim, već srpskim glasovima.

Da li je to u redu?! Pa nije, iz niza i pragmatičnih i čisto političkih razloga. A da li su to zaslužili? Pa jesu, pogotovo ako će im poslužiti kao otrežnjenje i ako će na primjeru Srebrenice koja za njih ima posebno značenje shvatiti kako se osjeća/la ogromna većina Hrvata u BiH svaki put kada je Komšić izabran za njihovog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Nažalost, ako je suditi po izjavama Ćamila Durakovića koje je dao nakon smjene, ne bi se reklo da su shvatili. Duraković je poručio da je Salko Tursunović, iako je za odbornika izabran sa iste liste sa koje i on “Moja adresa Srebrenica”, samokandidovani Bošnjak i da je izolovan od Kluba Bošnjaka.

“Smiješno je da su se kolege iz srpskih stranaka opredijelile da sarađuju sa jednim Bošnjakom, a ne sa klubom koji je brojao šest osoba. Odlučili su da nađu podobnog”, ne trepnuvši je ocijenio Duraković. Tragično je što se nije nimalo ujeo za jezik kada je to govorio, a trebao je zato što mu nije bilo smiješno kada su se “kolege iz bošnjačkog biračkog tijela opredjeljivale da glasaju za jednog Komšića”, odnosno kada su “odlučivali da nađu podobnog”.

Elem, ta tuk na utuk politika ne valja i teško da će donijeti nešto dobro, ali preglasavanje u BiH nisu počeli srpski politički predstavnici, već bošnjački koji su, gle paradoksa, prvo zajedno sa Hrvatima preglasali Srbe u Skupštini SR BiH, a kasnije u dejtonskoj BiH nastavili da preglasavaju i Hrvate i Srbe uz svesrdnu pomoć međunarodnih predstavnika. Paradoks je što je rezultat takvog njihovog ponašanja očajan, a još paradoksalnije što ga ne mijenjaju i ne vide da BiH guraju u sve dublju jamu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana