Bolni tragovi

Vedrana Kulaga Simić

Brojne rane, nastale početkom devedesetih godina prošlog vijeka i danas su otvorene pod ovim dijelom neba, mahom zbog neobjektivnog pravosuđa te dijela domaćih i stranih političara, koji ne odustaju od namjere da u miru sprovedu u djelo ono što im u krvavom ratu nije pošlo za rukom.

Srpski narod je u ovoj godini već obilježio nekoliko bolnih datuma i to punih 30 godina od kada su nevini nastradali od neprijateljskog bolesnog uma. Jedan od prvih monstruoznih zločina bio je u Sijekovcu kod Broda, a dalje su se nizali Dobrovoljačka ulica, Tuzlanska kolona... A uprkos svemu što je na tim i drugim adresama urađeno mahom nevinim i već iznemoglim civilima za zločine nema nikakve, ili ima kazne, ali presmiješne.

Upravo su ti dvostruki aršini na adresama pravosudnih institucija BiH jedan od ključnih razloga zbog čega je ova zemlja ne uspijeva da ispliva iz teške i bolne prošlosti. Jer sude i presuđuju po načelu nacionalnosti, a ne prema tome ko je i kome šta uradio.

To je evidentno. To više ne mogu ni da sakriju, a čini se da više i ne pokušavaju. Uz politiku koja je dominirala na bošnjačkoj političkoj sceni i početkom devedesetih godina, a koja je i danas tu, imaju slobodu da pogaze pravne principe i naučeno samo kako bi ojačali davno zamišljenu priču u kojoj su Srbi glavni negativci. I kojima su namijenjene samo kazne i to one najveće čak i kada su njihovi grijesi, ako ih je i bilo, daleko manji od nekih zvjerskih iživljavanja nad srpskim vojnicima i civilima koja idu na dušu Bošnjaka i Hrvata, te onih koji su stali rame uz rame sa njima, a onima pravoslavne vjeroispovijesti sjekli glave. Ali...

Jedina istina u velikom broju slučajeva, a prvenstveno u onima u kojima su Srbi žrtve, jeste igra na kartu vremena. Od kada je dogovoren mir i potpisan Dejtonski sporazum. I kada je nedugo poslije toga počelo štampanje prvih optužnica za ratne zločine.

Rat je rat, ali svako ko je počinio ratni zločin treba da odgovora za to. U tome ne smije biti ni izuzetaka ni zaštićenih, ali ono što se dešavalo u sudovima u BiH, ali i nekim evropskim jeste jasan dokaz da su brojne izrečene kazne, mahom višedecenijske, posljedice nacionalnosti.

I to je ono što ne da ovoj zemlji, ali ni narodima u cjelini naprijed. Jer nema pravde za sve žrtve, već samo za pojedine. Jer nema kazne za sve koji su uprljali ruke krvlju, već samo za pojedince. Jer je tako zapisano vjerovatno i prije nego što je zločin počinjen.

Srpski narod traži pravdu za brojne žrtve koje su pale kao pokošene još devedesetih godina, kao što traži i dalje na hiljade kostiju da bi ih, ipak i nakon toliko godina položili na mjesta gdje u miru mogu počivati. Nada u bolje sutra još postoji, ali ožiljci i rane iz prošlosti iznova, posebno oko sumornih datuma, previše zabole. I zbog zločina i nepravde.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana