BiH - mjesto za otpad
Zemlja koja ima odlične resurse da razvija poljoprivredu, kao što su prije svega plodno tlo, ali i povoljni klimatski uslovi, to ne koristi. Naravno riječ je o BiH. I nisu to jedina bogatstva koja ova zemlja ne koristi. Kod nas je sve naopako i kontra onoga što rade druge zemlje da bi se razvijale i grabile naprijed.
I zbog takve politike nadležnih, koja iz dana u dan nemilice udara po poljoprivrednicima, mi danas imamo to što imamo. Odnosno, nemamo ništa svoje. Sve uvozimo, a ništa ne šaljemo preko granice. I tako će se i nastaviti jer vlast ne radi ništa da bi digla poljoprivredu sa koljena na koja je pala.
Dokaz za to je i uvoz mesa u BiH. Samo ove godine građanima BiH isporučeno je skoro 38 tona mesa različitih vrsta čija je vrijednost premašila 263 miliona maraka. I naravno, javna je tajna, da ono što dobijemo nijedna druga trpeza ne prima, nego samo ova naša. Jednostavnije rečeno, riječ je o nekoj klasi mesa koju niti jedna druga zemlja ne želi da prihvati za svoje građane, pa hajde šalji u BiH. Oni tamo sve primaju. U prevodu ispade da smo zemlja kontejner, kanta za otpad, plastična kesa za smeće....
Sa druge strane, sramota je i spomenuti šta smo izvezli - jadnih 4.000 tona i to uglavnom piletine koja je koštala svega 18,35 miliona maraka. Kada se napravi presjek i uporedi izvoz i uvoz onda dobijemo da je BiH uvezla 15 puta više mesa nego što je poslala preko granice. I te brojke nikada neće pomenuti nadležni za resore poljoprivrede, ali ni svi ostali redom. Od njih te poražavajuće brojke nikada nećemo čuti. Oni govore kako se bore za poljoprivrednike, a ova statistika jasno pokazuje kakva je njihova borba. U prevodu - nikakva. Daju onu siću što moraju i to je to. I ta sića, po nekoj ustaljenoj praksi, odnosno najveći dio nje, završi kod onih podobnih, onih koji su bliski ovima što ništa ne rade, odnosno rade oni za lične interese i onaj najuži krug ljudi od kojih imaju koristi.
I od ovog sivila bi po svemu sudeći moglo biti još gore. Ono bolje niko i ne očekuje, jer kako sada stvari stoje ako zaživi zelena agenda koju priprema Evropska unija, odnosno da proizvede samo nekoliko procenata izvan vlastitih proizvoda, ono meso koje uvozimo tek tada će biti papreno.
U takvim okolnostima tek onda ćemo osjetiti prave posljedice što vlastite proizvodnje nemamo, jer smo je godinama gušili malo-pomalo i na kraju naravno zadajemo i onaj posljednji udarac.
I takva nebriga nadležnih za poljoprivredu bila je glavni okidač zašto danas imamo većinu sela pustih. Dok smo ih imali, imali smo i čemu da se nadamo, odnosno da će hrane uvijek biti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
