Bajke u doba krize
Poslije mjeseci i mjeseci u znaku pandemije virusa korona, kada se gledalo kako sačuvati zdravlje i najmilije, kao grom iz vedra neba pojavila se nova kriza, zadajući težak udarac mnogima, a posebno onima koji i ionako spajaju kraj s krajem. Koji mahom spadaju u kategoriju poznatiju kao “obični narod”.
Rusko-ukrajinski sukob pogurao je talas poskupljenja, posebno goriva, a to je dalo vjetar u leđa rastu cijena osnovnih životnih namirnica i drugih bez kojih se danas teško može.
Svjesni dešavanja i dolazećeg nezadovoljstvo građana koji su ih birali da im budu zaštitnici političari su pokrenuli priču o ukidanju akciza na naftu i naftne derivate u martu prošle godine, a uporedo s tim otvorili i novu raspravu o uvođenju različite stope PDV-a, jer se uglavnom oživljavala u predizborno doba. I evo bliži se novi mart, a bajka o ukidanju akciza gdje se govori o nižim cijenama goriva i do pola marke, pa možda i više, po litru ni mrdnula nije od početka.
Gotovo godina je potrošena u “provlačenju” akciza i PDV-a kroz komisije, od jedne do druge, pa do neke treće, jer je uvijek izgovora bilo više nego što je bilo istinske volje svih da se na taj način izađe u susret građanima u BiH. Jedni su govorili, mada više onako sebi u njedra, da je to nemoguće kada je riječ o akcizama, jer su prihodi po toj osnovi zalog za vraćanje kredita, dok su drugi smatrali da njihovo ukidanje ne bi dalo pravi efekat, jer nije isto platiti u jednom momentu i skoro četiri marke po litru onome ko zarađuje 5.000 i više i onome ko živi od minimalca.
Ima i te kako istine i u jednom i drugom stavu, ali zašto je onda otvorena i jedna i druga tema? I akcize i PDV. Zašto je zamajavana javnost ako se od starta, a sve se više potvrđuje da je tako, znalo da od toga neće biti ništa, sem da će definitivno poslužiti kao dobra priča pred oktobarske izbore?
Od komisije do komisije. Od Sarajeva do Banjaluke i obrnuto, dok su građani gledali s koje je strane vedro i radili ono što su najbolje naučili. Da budu jaki, prežive udare kriza i inflacija što sigurno ne bi mogli oni kojima mjesečno dolaze hiljade maraka na račune. Zaista bi bilo zanimljivo kako bi se snašli, odnosno preživjeli mjesece sa nekim minimalcem od 600, 700 maraka.
Možda bi tada progledali i vidjeli svijet očima onih kojima treba da budu zahvalni što, uz enormne plate o kojima im se ne da polemisati, jer su, žali Bože, zaštićene Ustavom, imaju plaćeno sve drugo - od telefona, ručkova do života koji provode odvojeni od svojih porodica u toku sedmice.
Ipak, parlamentarne procedure su takve da ponovo vraćaju ukidanje akciza i niže stope PDV-a na osnovne životne namirnice na dnevni red. Pošteno bi bilo da, ovaj put, ako pojedinci nisu promijenili stav, barem budu iskreni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
