Ustavnosudijska (demo)kradija

Milan Blagojević

Za potrebe pravne nauke i politikologije demokratija se može odrediti kao mogućnost, koja treba biti na raspolaganju svim građanima, da neposredno ili putem svojih političkih predstavnika vrše vlast ili da ostvaruju uticaj na nju u pogledu svih pitanja od važnosti za globalno društvo organizovano u određenu državu.

 

Dosljedno ovako određenom pojmu demokratije, građani trebaju imati i pravo da parlamentarnim putem, preko svojih parlamentarnih predstavnika, raspravljaju i u formi zakona uređuju organizaciju i rad bilo koje državne institucije, pa i ustavnog suda. Ako se građanima negira to pravo, onda se ne radi o demokratiji nego o demokradiji, jer se time od naroda krade ono što je njegovo. Ukoliko se to čini da bi se sudijama, pa još strancima, omogućilo da sude u ustavnom sudu države iako nisu njeni državljani, onda se taj ne samo pravni nego i sociološki fenomen može i treba nazvati ustavnosudijskom demokradijom.

Rekoh ovo ne bez razloga, jer se u BiH decenijama perpetuira jedno izrazito nedemokratsko stanje kada je riječ o instituciji Ustavnog suda BiH. U njoj već decenijama bez ikakvog demokratskog kapaciteta i legitimiteta sjedi i o sudbini ovdašnjih građana i entiteta odlučuje troje inostranih sudija. Osim ovdje kod nas, na tako nešto nećemo naići ni u jednoj drugoj zemlji u svijetu. Zato je razumljivo što se ovih dana u Republici Srpskoj po ko zna koji put s pravom pokreće pitanje donošenja zakona kojim bi bila otklonjena ova ustavna anomalija. U vezi sa tim apsolutno legitimnim nastojanjem našoj javnosti nije u dovoljnoj mjeri objašnjeno nešto što je od kardinalne važnosti, na šta želim ukazati ovim tekstom. Naime, i kad se pokrene navedena inicijativa, postoji ne mali broj onih (ne samo u Federaciji BiH nego i u Republici Srpskoj) koji smatraju da je za uklanjanje navedene anomalije neophodna izmjena Ustava BiH. Takvo poimanje ne samo što je netačno, već ne odgovara ni istini.

Ustav i zakoni

Da bih dokazao upravo rečeno, najprije ću se poslužiti iskustvima iz nekoliko država. Ustavom SR Njemačke (Osnovnim zakonom) jeste, kao i kod nas, propisano postojanje saveznog Ustavnog suda, ali se pitanja njegove organizacije i rada (pa tako i pitanja u vezi sa sudijama) uređuju Zakonom o saveznom Ustavnom sudu. U paragrafima 1-16. uređeni su, primjera radi, organizaciona struktura tog suda, broj sudija, način njihovog izbora i druga pitanja. U drugom dijelu istog zakona (Prvo poglavlje, paragrafi 17-35) propisan je postupak pred Ustavnim sudom SR Njemačke. U Kraljevini Belgiji posebnim zakonom o Ustavnom sudu takođe su uređena ista pitanja (vidjeti Drugi dio zakona, Prvo poglavlje, čl. 31-33 tog zakona, kojima je uređena organizacija Ustavnog suda, kao i Peti dio, čl. 67-73, kojima je uređen postupak pred sudom). U Kraljevini Španiji posebnim Organskim zakonom o Ustavnom sudu uređena je ova materija. U Republici Italiji tamošnji Ustav iz 1948. godine uređuje postojanje Ustavnog suda. U taj sud, koji čine 15 sudija, jednu trećinu imenuje italijanski parlament, jednu trećinu imenuje predsjednik Republike, a preostalu trećinu sudija imenuju više instance sudske vlasti u Italiji. Ovaj tripartitni model kasnije je poslužio kao uzor za takvo postupanje i u Čileu, Kolumbiji, Ekvadoru, Gvatemali, Republici Koreji itd. Ali, od tog tripartitnog modela za naše potrebe važnija je činjenica da i u Italiji postoji poseban zakon kojim se uređuju nadležnosti i postupak pred italijanskim Ustavnim sudom (zakoni broj 1/1953 i 87/1953).

Kako vidimo, u navedenim, a i u drugim državama, nije dovoljno da se postojanje Ustavnog suda propiše Ustavom, već se ustavne norme o tome razrađuju odgovarajućim zakonima. I kod nas to isto pravilo važi za Ustavni sud Republike Srpske, Ustavni sud FBiH, kao i za Apelacioni sud Brčko distrikta koji takođe ima ustavnosudsku funkciju. Ona je tom sudu nametnuta Nalogom supervizora za Brčko distrikt od 04.06.2010. godine (Zakon o postupku ocjene usklađenosti pravnih akata Brčko distrikta BiH). Članom 2. tog nametnutog zakona propisano je da je Apelacioni sud Brčko distrikta nadležan da ocijeni da li je bilo koji zakon ili podzakonski propis Brčko distrikta u skladu sa Statutom kao ustavnim aktom distrikta.

Uzurpacija

No, ove univerzalne vrijednosti jedino ne važe za Ustavni sud BiH, iako je to suprotno samom slovu Ustava BiH. Naime, članom 6. tog ustava jeste propisano da Ustavni sud BiH čine četvoro sudija koje bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, da dvoje sudija bira Narodna skupština Republike Srpske, a da preostalo troje sudija bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, koji ne mogu biti državljani BiH ili bilo koje susjedne države. Međutim, iz člana 6. Ustava BiH takođe proizlazi da je intencija Ustava da se imenovanja inostranih sudija vrše za period od prvih pet godina od stupanja na snagu Ustava BiH (14.12.1995. godine), ali je istim Ustavom dato pravo Parlamentarnoj skupštini BiH da može zakonom propisati drugačiji način izbora sudija, umjesto onog koji je Ustavom BiH inicijalno predviđen za troje inostranih sudija. To drugim riječima znači dvije suštinski važne činjenice. Prva je da u BiH nije potrebno mijenjati njen Ustav da bi se propisao drugačiji način izbora sudija koji bi zamijenili ovo troje inostranih sudija. Umjesto toga, Ustav BiH daje pravo Parlamentarnoj skupštini BiH da sva ta pitanja uredi zakonom. Druga činjenica koja proizlazi iz Ustava BiH je da savezni zakonodavac tim zakonom može propisati i prestanak vršenja sudijske funkcije inostranih sudija i da umjesto njih sudijsku funkciju vrše domaći državljani, kako je ovo pitanje inače uređeno u svakoj civilizovanoj državi. Osim toga, iz odredaba Ustava BiH takođe proizlazi da se zakonom od strane saveznog zakonodavca može propisati da to troje sudija ne samo što više ne mogu biti stranci, već i da ih ubuduće neće imenovati predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Zato se saveznim zakonom treba propisati i da preostalih troje domaćih sudija imenuju domaći organi vlasti (parlamenti).

To je, dakle, ustavno stanje koje u vezi sa ovim pitanjem proizlazi iz Ustava BiH. Pored toga, iz istog ustava proizlazi da Ustavni sud BiH ima pravo da donese poslovnik kojim će urediti svoj rad. Ali, propisujući to pravo Ustavnog suda, nijednom odredbom Ustava BiH nije propisano da se postupak i organizacija tog suda ne mogu urediti zakonom. I na ovo ukazujem ne bez razloga. Naime, važećim Pravilima Ustavnog suda BiH taj sud je, u preambuli Pravila, sebi na neustavan način dao za pravo da kaže kako navodno nema ustavnog osnova da se zakonom urede postupak i organizacija tog suda i da Pravila tog suda navodno predstavljaju jedini pravni akt kojim se uređuju ta pitanja. Ovakvo postupanje sudija Ustavnog suda BiH koji su usvojili takva Pravila predstavlja klasičan oblik neustavnog postupanja i one ustavnosudijske demokradije s početka ovog teksta. Kažem ovo zbog toga što nijedna odredba Ustava BiH ne daje, ni posredno ni neposredno, osnova za takvo poimanje. Nažalost, iako je Ustav BiH s tim u vezi jasan, donosioci Pravila uzurpirali su ustavnosudijsku vlast i rekli da nešto navodno proizlazi iz Ustava BiH, iako to nijednom riječju Ustav BiH nije propisao za savezni Ustavni sud.

Stoga, prilikom donošenja zakona o Ustavnom sudu BiH, do čega nužno mora doći ako istinski želimo vladavinu prava i civilizovanu državu, treba povesti računa i o ovome. Drugim riječima, tim zakonom ne samo što trebaju biti odstranjene inostrane sudije iz Ustavnog suda BiH, već istim zakonom trebaju biti uređeni i organizacija i postupak pred tim sudom, nakon čega Ustavni sud svojim poslovnikom dalje može urediti svoj rad u granicama zakona.

Piše prof. dr Milan Blagojević,redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana