Sofija: Grad bez Bregovića

Muharem Bazdulj

Tokom skorašnje posjete Sarajevu patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije rekao je, između ostalog, kako se u tom gradu “na samo nekoliko stotina metara nalaze bogomolje naroda drugih vera, koje sve potiču iz istog korena - stvaralačke ljubavi svoje”. Da, to je jedan od temeljnih prizora po kojima se Sarajevo prepoznaje u svijetu, a ja sam se, pročitavši to, prisjetio svog prošlogodišnjeg boravka u Sofiji, glavnom gradu Bugarske.

 

Pamćenje ima svoju logiku, pa je nekad u poetskom smislu istinitije od dokumenta. To su one stare priče kako Bogart nigdje u “Kazablanci” ne kaže Semu da to ponovo svira, odnosno da Šerlok Holms nigdje ne pojasni kako je neka stvar zapravo elementarna. Ima onaj spot koji je TV Sarajevo godinu prije rata emitovalo milion puta, gdje Goran Bregović sa sunčanim naočalama stoji iznad zamagljenog Sarajeva dok se čuju zvona i ezani. Pa kaže kako se taj grad ispod njega zove Sarajevo, kako je sada podne u Sarajevu, pa se čuju ezani, kako kaže, “džamije, crkve, katedrale”. Pa još kaže da je to jedino mjesto na zemaljskoj kugli da se sve to skupa može čuti u isto vrijeme i da zvuči toliko lijepo. Završava rečenicom koja pokazuje da ono što se desilo dogodine i nije bilo neko iznenađenje: “Bilo bi šteta da to jednog dana stane.”

U mom sjećanju on kaže jedino mjesto, a zapravo, provjerio sam, kaže “jedno od rijetkih”. Zašto sam ja to pogrešno upamtio. Zato što se u lokalnoj mitomaniji u praksi zapravo uvijek sugeriše unikatnost. Nedostaje, naravno, još pominjanje sinagoge, ali to ćete svakako čuti u nekoj od sarajevskih varijacija u prvih pola sata nakon što stignete u grad, pa čak i prije nego stignete, u praktično svakom turističkom letku.

Ne znam kako se Sofija predstavlja turistima, ali znam da prva asocijacija na Sofiju nije takozvana multikultura, a opet spram sklada bogomolja koje sam vidio u najmrtvijem centru Sofije, Sarajevo djeluje kao loša kopija.

Pogledi

Kad se odozgo spuštaš prema Bulevaru Vitoša, toj žili kucavici centra grada, sofijskoj Knez Mihailovoj/ Grabenu/ Ferhadiji/ Gospodskoj, ugledaćeš najprije onaj fazon kakav u Beču postoji kod ulaza u Hofburg, onu konzervaciju istorijskog palimpsesta odnosno arheoloških nalaza, koji ga da su inspirisani onim što priča Defose nakon što se vrati sa druma za Kalibunar u “Travničkoj hronici”. Pogled, znači, sam od sebe ide prema dolje. Kad podigneš glavu i pogledaš desno, ugledaš - džamiju. Lijepu, ne preveliku, ovako klasično balkansko-otomansku. Džamija je oker-crvenkaste boje, samo je vrh munare plav, kao nebo u koje se zabija. Obilazim oko džamije. Zapravo je veća nego što iz daljine izgleda. Ima neku čudnu monumentalnost. Zove se Banja Baši, a projektovao ju je lično Mimar Sinan.

Direktno preko puta, s druge strane istog bulevara, što se zove po kneginji Mariji Lujzi, je stara gradska natkrivena pijaca, što bi se reklo - Markale. (Bugari kažu Halite.) A s druge strane ove zgrade je sinagoga; ne bilo kakva, ogromna, treća najveća u Evropi, jer veće su samo one u Budimpešti i Amsterdamu. I nije ova sinagoga samo istorijski spomenik, kao oni konzervirani arheološki nalazi iz doba starog Rima. U Sofiji još postoji jevrejska zajednica zato što su Bugarska i Danska jedine evropske zemlje što su bile ili okupirane od strane Njemačke ili su bile dio Sila osovine, a koje svoje Jevreje nisu predale nacistima. Različite su to istorije, ali jednako fascinantne. O bugarskom slučaju je jako lijepo pisao Cvetan Todorov u knjizi “Krhkost dobrote”. A način na koji su svoje sugrađane, zemljake i ljudsku braću drugog vjerozakona štitili plovdivski i sofijski mitropolit Kiril i Stefan ako i nije priča kakva kod nas nema presedana, jeste priča zasluženo proslavljena širom svijeta. Bilo bi lijepo kad bi barem približno poznata bila, recimo, priča o tuzlanskom muftiji Kurtu.

Nedaleko od sinagoge je lijepa, neobično kaldrmisana ulica po imenu Pirotska. U uličici lijevo kafana Treto poluvreme. A bukvalno dva minuta hoda dalje - katolička crkva, zapravo katedrala, što nosi ime Svetog Josifa. Ispred je spomenik papi Jovanu XXIII koji je blagoslovio Vojtila kad je 2002. bio u Sofiji. Naposljetku, naravno, u gradu sa izrazitom pravoslavnom većinom, pravoslavnih crkava je bezbroj. Ali ona najbliža, ona koja se doslovno naslanja na ove tri bogomolje, udaljena od svake od njih jedva koju stotinu metara zračne linije je Saborna crkva svete Nedelje.

Mošti kralja Milutina

Po zvaničnim podacima izvorno potiče iz 10. vijeka, mada je navodno na istom mjestu bio hrišćanski hram još u četvrtom vijeku, prije nego je hrišćanstvo postalo zvanična religija u Rimskom carstvu. Na mjestu stare drvenog hrama u devetnaestom vijeku je napravljena veleljepna crkva. U njoj se 1925. godine desio čuveni teroristički napad bugarskih komunista kada su pokušali da ubiju kralja Borisa III. U tome nisu uspjeli, ali jesu ubili više od stotinu i pedeset ljudi. Naposljetku, crkva je slavna i po tome da se u njoj čuvaju mošti srpskog kralja Milutina, pa je mnogi stari vjernici nazivaju i crkvom Svetog kralja.

Ulaz u crkvu kao crkvu je, naravno, besplatan, ali je fotografisanje zabranjeno ako se ne plati karta od pet leva. Dostojevski bi, pomišljam, doživio nervni slom kod ovakve varijacije na rimsku praksu. Podsjeća to, naime, na činjenicu da koliko god ulazak u famoznu rimsku baziliku Svetog Petra u lancima bio besplatan, reflektor koji osvjetljava Mikelanđelovog Mojsija koji je u debeloj sjeni operiše na bazi evro-kovanica; ubaciš dva evra i reflektor svijetli valjda minut-dva.

Razmišljao sam poslije: komad zemlje na kojem su u Sofiji i džamija i sinagoga i katedrala i saborna crkva je podjednak onom na kom su u Sarajevu stale četiri bogomolje ista četiri vjerozakona. Međutim, Begovu džamiju nije sagradio baš Mimar Sinan, sinagoga nikako ne spada među najveće u Evropi, sarajevska Saborna crkva makar lijepa po važnosti ne spada u istu kategoriju sa Crkvom svete Nedelje, jedino bi katedrale po nekoj umjetničko-istorijskoj vrijednosti mogle eventualno biti tu negdje.

A opet, nikom u Sofiji ne pada na pamet da svoj grad nazove “evropskim Jerusalimom”. Ljudi su možda samo pametni, jer zašto bi se sami od sebe, što bi rekao Tarik Haverić, poredili sa “neuralgičnom tačkom planete, gradom koji je postao simbol 'ubilačkih identiteta', podignutih zidova i komunitarne podijeljenosti.”

Svaka čast Sarajevu, ali da je Sofija imala svog Bregovića, gdje bi joj bio kraj.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana