Pričao mi jedan čo'jek

Žarko Marković
Pričao mi jedan čo'jek

Televizija “Al-Džazira Balkans” prikazala je prije nekoliko večeri “Sarajevo safari”, slovenačkog reditelja Mirana Zupaniča, omogućivši tako širem auditorijumu da vidi film koji su svi, ili gotovo svi, komentarisali, a da ga prethodno nisu ni pogledali. A takav pristup, jelte, nije korektan, iako je široko rasprostranjen u digitalnoj eri.

Rijetki su, međutim, slučajevi kada unaprijed baždareni komentatori ubodu, naslute, provale, o čemu se radi u tekstu ili filmu koji nisu pročitali ili pogledali. Ovaj put su ipak uboli.

I jasno je da će isti oni koji ne čitaju dalje od naslova i ne gledaju dalje od trejlera, poslije ovog uvodnog pasusa, i autora istog proglasiti smećem, govnarom, četnikom, genocidašem, no istog tog autora za mišljenje takvih briga je otprilike kao što je bila briga reditelja Zupaniča za žrtve, njihov bol i stradanje, i što je najvažnije, istinu. Dakle, nimalo.

Sarajevo je posebna stavka tragičnog sukoba na teritoriji BiH u periodu 1992-1995. i kako god događaje u i oko tog grada zvali, opsadom ili blokadom, agresijom ili građanskim ratom, jedna stvar je nesporna - tamo su stradali ljudi, civili, ogroman broj nevinih žrtava. I to je, očigledno, na umu imao Zupanič kad se upustio u snimanje uratka od kojeg na kraju koristi neće imati niko osim njega lično jer sada cijeli region zna ko je, a do prije mjesec dana bi ga jedva pronalazili na “Guglu”. Ništa novo u konceptu realizacije filma nije ponudio. Iskoristio je recept koji već tri decenije primjenjuju autori slični njemu, više iz Sarajeva, a dijelom i sa Zapada (Anđelina Džoli, npr.), čija je suština da u okvire već poznatih detalja bosanske tragedije biva ugrađen falsifikat, laž.

U filmu, imenom i prezimenom potpisani, govori jedan bračni par koji je rat proveo u Sarajevu i jedan mladi čovjek koji je doživio sličnu sudbinu.

Priča bračnog para je strašna. Njihovu jednogodišnju kćerku rođenu tokom rata na ulici je, dok je majka stajala sa komšijama pred zgradom, pogodio snajperista. U malu Irinu je pucao monstrum. Opalio je samo jedan metak, ne u majku, ne u komšije, nego u jednogodišnje dijete koje je nedugo zatim podleglo u bolnici, praktično ocu na rukama. Nešto kasnije, majka je ponovo zatrudnjela, iznijela trudnoću, a onda se desila nova tragedija. Nerođeno dijete preminulo je u majčinoj utrobi deset dana prije planiranog poroda. Doktori su nesrećnoj majci objasnili da je moguće da je uzrok ogromna količina stresa koji je ona sabijala u sebi, ali ga je prenijela na dijete, čije srce nije izdržalo. Strava i užas. Da crkneš.

Mladićeva priča je slična. Dok je bio na ulici, pogođen je snajperskim metkom, teže ranjen, a taj događaj je sasvim slučajno, vele, snimljen i kamerom. Preživio je i ostao invalid koji se cijelog života pita da li je moguće da na ovoj planeti egzistiraju monstrumi koji su spremni da pucaju u dijete.


“Svjedoci”

 

Njihove priče ispraćene su kadrovima srušenih zgrada, polupanih prozora, spaljenih domova, građana u redovima za vodu i hljeb, snimcima prodavaca na pijaci i sahrane na jednom lokalnom groblju.

I tu prestaje dokumentaristika, a počinje podvala.

Na priču bračnog para i mladića, na snimke srušenog grada, Zupanič kalemi nepoznatog čovjeka, po govoru takođe Slovenca, zatamnjenog lica koje ne osvjetljava ni žižak cigarete koju puši dok govori. Taj čovjek za sebe kaže da je radio za jednu zapadnu agenciju tokom rata i da je u BiH dolazio više puta, na 10 ili 14 dana, da mu je posao omogućavao da bude na obje ili sve tri zaraćene strane, te da je jednom prilikom, tokom posjete Palama, vidio neke ljude, strance, za koje je shvatio da su lovci na ljude koji dolaze na srpske položaje i plaćaju da pucaju na građane Sarajeva. Govori i da je o tome obavijestio vrh svoje firme, ali da je sve ostalo samo na tom obavještenju. Ne govori, međutim, kada se to dogodilo, ko su bili ti ljudi, ko su bili ljudi koji su ih ugostili. Za pojačavanje kompletnog utiska koristi “činjenicu” da su “lovci” bili spremni da plate basnoslovne sume novca, nema informaciju koliko su davali za “safari u Sarajevu”, ali ipak zna da je pogođeno dijete “plaćano skuplje” od odrasle osobe.

Drugi “svjedok” koji potvrđuje Zupaničevu tezu o lovu na ljude govori otvoreno. Riječ je o Edinu Subašiću, nekadašnjem vojnom obavještajcu u tzv. Armiji BiH. On je danas široj javnosti poznat po kolumnama na “Al-Džazirinom” i još nekim portalima, a u filmu bez maske govori o svojim “saznanjima”. Prema njegovim riječima, za “lov na ljude” u Sarajevu saznao je od jednog zarobljenog srpskog vojnika koji je bio rodom iz Paraćina i, kako ističe, za novac je dolazio u Bosnu da ratuje. On mu je ispričao da je putujući iz Srbije, u autobus sa dobrovoljcima jednog dana ušlo i pet Italijana, za koje je takođe mislio da su plaćenici. Ušavši u razgovor sa jednim od njih, pitao ga je koja je njihova tarifa, na šta ga je Italijan začuđeno pogledao i rekao - nas ne plaćaju, mi plaćamo. I to je iskusnom obavještajcu bilo dovoljno da zaključi da ta ekipa dolazi da ubija Sarajlije za pare. Ni riječi o tome ko su i odakle tačno ti Italijani, kada se to dogodilo, ko su ljudi koji su uzeli novac da bi im to omogućili, koliko su plaćali za “safari”. Ništa. Ni zatamnjeni svjedok, ni Subašić, nisu imali nikakav dokaz za to što pričaju. Kompletno izlaganje sveli su na “pričao mi jedan čo'jek” mantru.

I tu leže razlozi zašto se ovaj film može nazvati smećem. Danas pod plaštom dokumentaristike svako može da priča šta god hoće i da za to ne odgovara ili da mu lice biva zatamnjeno, a da ga istovremeno niko ne pita ni za kakav dokaz za ono što govori. Po tom principu, moguće je snimiti sijaset filmova o gotovo svim ratištima na području BiH, šokirati javnost, natjerati razne gradonačelnike da podnose krivične prijave, i za sve to ne snositi posljedice. Po istom tom principu sutra može da se pojavi neki opskurni reditelj iz, zašto da ne, Beograda koji može zatamniti face dva ili tri lika koji će u kameru ispričati da, recimo, ljudi koji su strijeljali zarobljene Bošnjake u Srebrenici nisu bili Srbi, nego Italijani ili pak Hrvati, možda baš Slovenci (osim Erdemovića i Kosa)... Kako bi tada reagovali u Sarajevu? Da li bi film nazvali gnusnom podvalom? Gorjela bi zemlja.

 

Gaženje leševa

 

Sva poganština autora filma ogleda se u faktu da je na nespornu ljudsku tragediju napakovao priču za koju nema nikakav dokaz. Iako se Zupanič proteklih dana izjašnjavao da je sve ovo samo početak priče koja tek treba da dobije epilog, činjenica da se upustio u gaženje leševa zarad pet minuta slave mnogo jače odjekuje od njegove navodne brige za dalju istragu slučaja. Trideset godina nakon rata u BiH i dalje je neriješeno pitanje prošlosti i nijedna od tri zaraćene strane nema namjeru da odustane od svoje verzije priče. Da bi se ta priča održavala živom, potrebno ju je povremeno osvježavati novim “detaljima”, koji volšebno nisu bivali poznati dvadeset (ko je rekao “bijele trake”) ili trideset godina, pa su sama nebesa poslala jednog Slovenca da nam svima otvori oči i pokaže kakvi su neljudi pucali po nesrećnim Sarajlijama, i ne samo to, nego su davali i drugima da pucaju i to masno naplaćivali.

Nije ovo film za Sarajlije, Srbe, Hrvate i Bošnjake, koji su proživjeli i preživjeli rat. Oni mnogo bolje od Zupaniča znaju šta je i kako ovdje bilo. Ovaj film je nešto mnogo opasnije. On je trovačnica onih generacija koje su se rodile i koje odrastaju nakon rata. Generacija kojima ovakvi falsifikati mogu, ne da otkrivaju istinu, nego da usade nove količine mržnje prema onima sa kojima bi trebalo da žive u istoj zemlji. Generacijama koje će bez pogovora prihvatiti da njihove komšije nisu ljudi, nego životinje, bez empatije i straha od Boga, spremne da za šaku dolara dozvole nekim tamo strancima da ubijaju njihove sugrađane.

Kao da onaj snajperista koji je oduzeo život maloj Irini nije dovoljno monstrum. Potrebno je izmišljotinom “dokazati” neljudskost te već uveliko omražene strane.

I posijati sjeme novog zla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Usidrana BiH
Usidrana BiH
POGLEDI Pogled unazad
POGLEDI Pogled unazad
Kisindžerov plan za mir
Kisindžerov plan za mir
POGLEDI Robovi kvota
POGLEDI Robovi kvota
Danas slavlje, sutra rad
Danas slavlje, sutra rad
Golubovi i jastrebovi
Golubovi i jastrebovi
POGLEDI Bez trećeg
POGLEDI Bez trećeg
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana