POGLEDI Završnica u Ukrajini

Srđa Trifković, univerzitetski profesor
POGLEDI Završnica u Ukrajini

Zadatak vojnog analitičara treba da bude prilično direktan i vrednosno neutralan. Kada posmatra sukob, on može da se osloni na niz testiranih alata da bi utvrdio za koju zaraćenu stranu postoji veća verovatnoća da će degradirati fizički kapacitet i moralnu spremnost svog protivnika da se bori u datom vremenskom okviru i da nastavi da vrši smrtonosni pritisak sve dok taj protivnik ne bude spreman da se ponaša u skladu sa političkim ciljevima pobedničke strane.

Ovaj model često funkcioniše kada je malo nepoznatih. Analitičaru oslobođenom lične pristrasnosti bilo je jasno da je Hitler bio osuđen na propast kada je napao Rusiju u junu 1941. godine, a da prethodno nije porazio Britaniju, čime je ponovio Napoleonov kiks iz 1812.

Scenariji

Posle godinu dana teških borbi, rat u Ukrajini ne pokazuje znake jenjavanja. Postoje mnoga predviđanja o njegovom mogućem budućem toku i finalu, ali ona se uveliko razlikuju i često zavise od lične pristrasnosti i ideoloških preferencija prognostičara. Scenariji se mogu podeliti u četiri grupe: pobeda Ukrajine, pobeda Rusije, dogovoreno rešenje i zamrznuti konflikt u korejskom stilu.

Istaknuti zagovornik dominantnog gledišta u Vašingtonu - da će Rusija pretrpeti katastrofalan poraz ako samo Zapad nastavi da isporučuje u Ukrajinu sve napredno oružje koje želi - je Ben Hodžis, koji je služio kao komandant vojske SAD u Evropi.

- Sada je sav zamah sa Ukrajinom i nema sumnje da će oni pobediti u ovom ratu, verovatno 2023. godine - rekao je Hodžis u intervjuu za Bi-Bi-Si u decembru.

Hodžis je bio uporan da će do kraja ove godine Ukrajina biti “u poziciji da započne završnu fazu kampanje”.

Ceo neokonzervativno-neoliberalni američki lobi trenutno prati neku varijantu ovog optimističkog scenarija. Većina njenih javnih glasova tretira uklanjanje ruskog predsednika Vladimira Putina sa vlasti kao “neophodan uslov”. Neki predviđaju raspad Ruske Federacije na mnoge fragmente, uspostavljanje tribunala pod kontrolom Zapada u Hagu za suđenje ruskim liderima optuženim za ratne zločine, nametanje reparacija za ono što je ostalo od Rusije i održavanje sankcija u večnosti. Ono što ovi ljudi spremaju Rusiji je neuporedivo brutalnije od onoga što su pobednički saveznici nametnuli Nemačkoj u Versaju.

Ideja da će Rusija biti ne samo poražena već i ponižena i možda uništena kao suverena država odražava emocionalnu čežnju onih koji zastupaju takve ideje. One se ne zasnivaju ni na kakvoj trezvenoj proceni snaga i slabosti zaraćenih strana.

Poraz nije opcija

Ukrajinska vojska se nije srušila, kao što je Putin možda očekivao u ranoj fazi rata. Izvela je uspešne lokalne kontranapade na Harkov i Herson. Međutim, njena izuzetna otpornost nije jednaka sposobnosti da izvede ogromnu kontraofanzivu protiv Krima, a kamoli da nanese težak poraz Ruskoj Federaciji - zemlji koja je 30 puta veća od Ukrajine sa tri puta većim brojem stanovnika i devet puta većim BDP-om. Kvantitativni parametri ponekad mogu biti pogrešni, a Davidi su povremeno pobedili Golijate tokom istorije. Takvi ishodi su prilično retki i uvek se dešavaju kada jača stranka vodi fakultativni rat, dok se slabija bori protiv onoga što doživljava kao egzistencijalnu borbu.

I Ukrajina i Rusija vide trenutni sukob kao egzistencijalni, gde poraz nije opcija. Rusija uživa ogromnu prednost u činjenici da je nuklearna sila. Stalni argumenti o mudrosti slanja naprednih zapadnih sistema naoružanja - uključujući tenkove, rakete, a sada verovatno i borbene avione najnovije generacije u Ukrajinu su besmisleni ako nisu usidreni u koherentnoj strateškoj viziji. Trenutno je nema. Čim su obećani vod tenkova “abrams” i dva bataljona “leopard”, Ukrajina je zatražila F-16 i naprednije avione. Takve dileme se uvek “rešavaju” u korist eskalacije, sa fatalističkim automatizmom koji podseća na evropsku krizu koja je dovela do Velikog rata 1914. Politička klasa u Vašingtonu ide u snu ka katastrofalnom sukobu, preuzimajući ogroman rizik koji je nemoguće povezati uz bilo kakvu uočljivu korist.

Rizici

Mogućnost da Rusija, kada rasporedi tek obučene rezerviste mobilisane prošle jeseni, pobedi probijanjem ukrajinskog odbrambenog zida u Donbasu je stav manjine u SAD, ali ne i u Evropi. Iskusni realista Džon Miršajmer sa Univerziteta u Čikagu nagoveštava to sa hvale vrednim oprezom. On upozorava da je “lakše zamisliti da se Rusi drže teritorije koju sada kontrolišu i da na kraju dobiju više teritorije”. Ako je on u pravu, onda bi u američkom interesu bilo da se sledi model korejskog prekida vatre duž postojećih borbenih linija, sa političkim aranžmanima ostavljenim za neki kasniji datum. Time bi se smanjila glavna pretnja bezbednosti SAD, a to je sve veća eskalacija između NATO-a i Rusije, predvođenog SAD, i sve veći rizik od nuklearnog rata.

Više od 300 godina Ukrajina je bila sastavni deo ruske države. Nakon boljševičke revolucije, postala je “republika” u novom sovjetskom konglomeratu, a ruski govoreći industrijski region Donbas na istoku joj je pripao. Ukrajina je proglasila nezavisnost nakon raspada SSSR-a. Ni u jednom trenutku tokom ta tri i po veka Ukrajina nije bila zamišljena kao antiruska država - sve dok Amerika nije intervenisala.

Nije važno da li će i kada sporovi između Rusije i Ukrajine zbog teritorije, identiteta i prošlih prava i nepravdi biti rešeni ili ne. Ono što je veoma važno je da ti sporovi, potpuno irelevantni za bezbednost i dobrobit SAD, ne bi trebalo da ugroze Ameriku.

Granice

Model zamrznutog konflikta nije novina i poželjniji je od forsiranja pitanja na nasilan i nepredvidiv način. Čak i ako izostavimo palestinsko-izraelski problem, tu su Kašmir (nerešen od 1948), Kipar (zamrznut od 1974). Tu su, na sreću, i uspavani postsovjetski sporovi - Pridnjestrovlje, Južna Osetija, Abhazija. Zamrzavanje sadašnjih linija kontakta zaustavilo bi pokolj i na kraju eliminisalo eskalaciju NATO-a i Rusije. To bi moglo da spreči gubitak ugleda bilo koje strane pred domaćom publikom.

Korejski model ima prednost što ne vređa previše rusofobične fanatike, dok realistima daje održivu opciju da traže dugoročno rešenje bez pritiska novinskih biltena i lobističkih grupa.

Ironično je da čak i ako sadašnji tim u Vašingtonu uspe, uz ogroman rizik, da primora Rusiju da se povuče na svoje granice pre 2014, pa čak i ako Ukrajina bude naknadno primljena u NATO, Amerika će biti znatno manje bezbedna nego što je bila pre puča na Majdanu, a kamoli pre Putinove intervencije. SAD bi tada morale da preuzmu odgovornost za podršku i odbranu bankrotirane države sa verovatno najkorumpiranijim političkim establišmentom u Evropi. SAD bi postale konačni garant ukrajinskih granica, koje su samovoljno iscrtali Lenjinovi boljševici 1922. i proširene potezom pera Nikite Hruščova 1954. Te granice će sigurno ostati sporne, baš kao što su istočne granice Nemačke bile žestoko osporavane posle Versaja i verovatno sa sličnim dugoročnim rezultatima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Terorizam
Terorizam
Litijum
Litijum
Strateško planiranje
Strateško planiranje
SAD i NATO
SAD i NATO
Godine čekanja
Godine čekanja
Muzej utemeljivača Srpske
Muzej utemeljivača Srpske
Neutralnost
Neutralnost
Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana