Odgovor Mustafi Ceriću

Milan Blagojević

Na portalu sarajevskog lista “Dnevni avaz” u subotu, 21. avgusta 2021. godine, objavljen je tekst Mustafe Cerića, bivšeg reisa Islamske zajednice u BiH.

 Tekstu je gospodin Cerić dao naslov “Zatvoreno pismo ambasadorima Kalabuhovu i Đi Pingu”, a u stvari se njime javno obratio rezidentnim ambasadorima Ruske Federacije i Narodne Republike Kine u BiH, njihovim ekselencijama Kalabuhovu i Đi Pingu. Već iz naslova tog teksta je očigledno da je gospodin Cerić svoje pismo krstio kako ga je krstio, zbog mog nedavnog otvorenog pisma koje sam uputio pomenutim ambasadorima. Ovaj Cerićev konkretni modus operandi je još jasniji kada se pročita sadržaj njegovog pisma. Naime, u pismu on jasno, da jasnije ne može, navodi moje lično ime i kaže da ja u mom otvorenom pismu “hvalim i zahvaljujem se” ambasadorima Kalabuhovu i Đi Pingu na nedavnoj ruskoj, odnosno kineskoj diplomatskoj noti, kojima je javno saopšten zvaničan stav Moskve i Pekinga da ne priznaju gospodina Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH.

Da, gospodine Ceriću, ja se jesam zahvalio tim ambasadorima, i činiću to uvijek, jer su to oni i države koje ovdje predstavljaju i te kako zaslužili, svojom ljudskošću i, nadasve, dosljednim poštovanjem međunarodnog prava.

S tim u vezi ne mogu a da ovim putem ne iznesem moj odgovor Mustafi Ceriću, ukazujući mu veoma precizno i argumentovano na određene ključne stvari, koje gospodin Cerić nikako da prozbori u svom pismu, već ih, rekao bih, još i sakriva emocijama i patetikom kojima je jedino ispunjen sadržaj njegovog pisma.

Preciznost

Vidite, gospodine Ceriću, plemenitost pravničke profesije čine jasnoća i preciznost u tumačenju i primjeni prava. To znači da kada primjenjuju pravo, ili se pozivaju na njega, pravnici uvijek moraju da se drže teksta propisa za koji žele da bude primijenjen, a to znači da se uvijek drže riječi sadržanih u propisu i da u njega nipošto ne smiju, ako su ljudi i profesionalci, dodavati svoje riječi, tj. dodavati nešto što kao riječ nije napisano u propisu. Ta sakrosanktna profesionalna i moralna pravila jednako važe i kada se, recimo, vi pozivate na Kuran. Naime, svaki put kada to činite, vi veoma dobro znate da je neprikosnoveno pravilo da navedete u kojoj suri i ajetu je zapisano to što ste citirali iz Kurana. Pri tome, kada citirate tu knjigu, vi nemate pravo da u citatu izgovorite riječ koja u Kuranu nije zapisana. 

Evo vam za ovaj put samo dva kuranska primjera, koje citiram prema prevodu Besima Korkuta na jezik koji se u vrijeme gospodina Korkuta ovdje zvao srpsko-hrvatskim. U suri 8, u ajetu 56, zapisana je kuranska naredba: “I borite se dok samo Alahova vjera ne ostane”, a u suri 9, u ajetu 33, je naredba: “On je (Alah - moja opaska) poslao Poslanika Svoga s pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera”. Pitam se zašto bi to na našoj zajedničkoj planeti Zemlji samo islam trebao da ostane kao vjera? I zašto bi on bio iznad ostalih vjera, recimo od dominantnih vjera u Kini ili Rusiji? Ne znam, gospodine Ceriću, kako vi objašnjavate vašim vjernicima cilj citiranih naredbi i kako im odgovarate na pitanja koja sam ovdje postavio, a koja i muslimanski vjernici siguran sam postavljaju. Na ovo ukazah zato što je u vezi sa Ujgurima u Kini, koje ste naveli u vašem pismu (kritikujući kineskog ambasadora i Kinu), ali i sa, recimo, Čečenijom koju, istina, niste spomenuli, ali je i ona iz devedesetih godina prošlog vijeka, kada je Rusija od čečenskih terorista štitila svoj ustavni poredak i teritorijalni integritet, veoma važna. Naime, ako se na prostoru na kojem žive Ujguri, odnosno Čečeni, citirani dijelovi Kurana tumače tako da bi to u dogledno vrijeme dovelo u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Kine, odnosno Rusije i tamošnjih većinskih religija, onda te države imaju apsolutno pravo da se zaštite od toga.

U vašem “zatvorenom pismu” u više navrata ste upotrijebili neprimjerenu sintagmu “udruživanje u zajednički poduhvat osporavanja visokog predstavnika iz Njemačke”, imputirajući sve to ambasadorima Kalabuhovu i Đi Pingu. Riječima “udruživanje u zajednički poduhvat” vi ste, Mustafa, jasno aludirali na njihov navodni udruženi zločinački poduhvat. Osim što je takva vaša aluzija jasna, ona je krajnje neprimjerena, nedobronamjerna i neargumentovana. Jer, niste naveli nijedan argument niti dokaz kojim biste potkrijepili takvu vašu neprimjerenu tvrdnju. A trebali ste, gospodine Ceriću, pa ste tim propustom učinili isto kao kada biste vašim vjernicima rekli da nešto piše u Kuranu, a ne navedete im ne samo suru i ajet, već ni tekst onoga za šta im neosnovano kažete da je navodno zapisano u Kuranu.

Da, kazaste isprazno u vašem pismu da je ovdje nedavno boravila izvjesna specijalna savjetnica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija i da je, kako napisaste, “došla u ime savjesti čovječanstva sa zadatkom da utvrdi da li postoji kulminacija akcija koje ugrožavaju međunarodni poredak”.

Govorancija

Gospodine Ceriću, ovo je školski primjer isprazne govorancije, kojom se mnogo priča, a ne kaže se ništa. Ali, kad se ostavi po strani taj vaš patos, bolje reći ostrašćenost, svako ko iole poznaje stanje stvari, i ko je čovjek, zna veoma dobro da je, kazano vašim rječnikom, do kulminacije akcija na ugrožavanju međunarodnog poretka došlo nedavno najprije u fantomskom savjetu za primjenu mira u BiH, a zatim i u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Gospodine Ceriću, vi veoma dobro znate, samo što to ne biste nikada javno priznali, da ne postoji nijedan pravni izvor od kojeg je izgrađen međunarodni pravni poredak, kojim bi bilo propisano postojanje tog savjeta i zbog toga je on fantomska pojava. Ali, ako za trenutak zanemarimo to fantomstvo, koje već samo po sebi ugrožava međunarodni pravni predak, činjenica je da taj savjet nema nikakvu nadležnost da imenuje visokog predstavnika u BiH. Da ima neki pravni izvor u tom pravcu, naveo bi ga gospodin Cerić u svom pismu. Ali, pošto takvog izvora naprosto nema, pa nema, e onda gospodin Cerić pribjegava praznoj, pravno i moralno neutemeljenoj priči o navodnom “legitimitetu visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita”. Nije ni mogao drugačije gospodin Cerić, kada to pravo ima isključivo SB UN, budući da je članom 1. stav 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma tako jasno propisano da se “visoki predstavnik u BiH imenuje relevantnim rezolucijama SB UN”. Dakle, samo SB UN odlučuje o ovom pitanju i niko drugi. Pošto Kristijan Šmit nije imenovan od strane SB UN, jasno je da on nije visoki predstavnik, pa su zbog toga pravno i moralno potpuno osnovane nedavne diplomatske note, najprije Rusije, a zatim i Kine, o neprihvatanju Kristijana Šmita za visokog predstavnika.

Znate vi veoma dobro sve ovo, gospodine Ceriću, kao što znate i još nešto od suštinske važnosti, čime završavam ovaj tekst.

Naime, u vašem pismu vi kažete da je donesen “zakon o zabrani negiranja genocida”. Prije toga rekoste da je BiH suverena država, što nije sporno. Ali, kada kažete da je BiH suverena, to znači da ovakav zakon može donijeti samo njen nadležni parlament, a ne bilo koji pojedinac. Nezamislivo je, Mustafa, da u 21. vijeku država može biti civilizovana i suverena, a da umjesto njenih institucija zakon u njoj nameće stranac. Ako to stranac, pa još jedan čovjek, i učini, onda to nije pravo nego nasilje nad pravom. Pogledajte, Mustafa, osnov za postojanje parlamenata u zemljama islamskog konstitucionalizma se nalazi u Kuranu. U suri trećoj, ajet 59 stoji: “O vjernici, pokoravajte se Alahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” A u suri 42, ajeti 36 i 38, stoji: “Sve što vam je dato samo je uživanje u životu na ovom svijetu... za one koji se o poslovima svojim dogovaraju.” Dakle, i Kuran dozvoljava da se ljudi u svojoj državi pokoravaju samo svojim predstavnicima, a ne strancima, te da ljudi preko tih svojih predstavnika razgovaraju, dogovaraju se i donose odluke u svojim institucijama. E kao u Kuranu, tako je i u životu svake druge države. U njoj pravni akt koji se zove zakon može da donosi sam parlament države i niko drugi. Znate vi, Mustafa, sve ovo veoma dobro, ali vam to nimalo ne smeta da obmanjujete javnost u vašem pismu da visoki predstavnik navodno može ovdje kod nas da donosi zakone. To je teška obmana kojoj pribjegavate, pa je specijalna savjetnica generalnog sekretara UN na koju se pozvaste ovdje trebala doći u ime savjesti čovječanstva, ako to kod nas uopšte više i postoji, samo sa zadatkom da utvrdi da postoji kulminacija akcija visokog predstavnika u BiH koje ugrožavaju međunarodni poredak. Naglašavam ovo zbog toga što ne postoji nijedan izvor ni u međunarodnom pravu ni u unutrašnjem pravu BiH koji ovlašćuje visokog predstavnika da ovdje nameće zakone. Čak ni fantomski savjet za primjenu mira, a o SB UN da i ne govorim, nikada do danas ni u jednom svom aktu nisu napisali riječ zakon, tj. da visoki predstavnik može da nameće zakone u BiH. Zato vi, gospodine Ceriću, niste, niti ćete ikada moći da navedete u kom to aktu međunarodnog prava, u kom članu ili paragrafu, piše da visoki predstavnik može da nam nameće zakone ili da njegove odluke i mjere mogu imati snagu zakona u BiH.

Obmane

Ne možete, Mustafa, jer takvo nešto nije propisano ne samo u Dejtonskom ugovoru, već ni u bilo kom drugom izvoru međunarodnog pravnog poretka, a ni u unutrašnjem pravnom poretku u BiH. I zato je ono što je Valentin Incko učinio nedavno, namećući nam svoju samovolju u vidu tzv. “zakona o zabrani negiranja genocida”, teška zloupotreba ovlašćenja. Pred tim činjenicama, da jedan čovjek u 21. vijeku suprotno međunarodnom i unutrašnjem pravu svoju samovolju nameće kao zakon u državi, staje ljudski razum. Sve upravo rečeno potvrđuje i najnoviji zvaničan stav Ambasade Rusije u BiH, u kojem je za privatni Inckov “zakon o zabrani negiranja genocida” iz ruske ambasade doslovno rečeno (kurziv u citatu je moj): “Ali upravo najnoviji primjer svojevoljne izmjene u krivičnom zakonodavstvu jasno pokazuje ko destabilizuje situaciju, pritom ne samo u BiH, već i daleko izvan njenih granica. Zapravo, destabilizacijom se bavi taj ko grubo krši međunarodno pravo i Dejtonski sporazum - direktno ili posredno.” Dakle, ruska ambasada u BiH ovim više nego jasno potvrđuje da je posljednja Inckova odluka samovolja, a ne zakon, i da se njome krši međunarodno pravo. Dosljedno takvom ispravnom stavu, Rusija bi sada trebala da diplomatskom notom izjavi da ne priznaje tu Inckovu samovolju. Zbog toga, i ovaj put pozivam Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu da izdaju diplomatske note kojima ne prihvataju nametanje navedenog Inckovog “zakona” i da, s tim u vezi, ne nasjednu na obmane iz pisma Mustafe Cerića.

Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana