Najčudesniji šinjel svih vremena

Muharem Bazdulj

Otkad je počeo rat u Ukrajini, u našoj javnosti se potežu dvije paralele. Prema jednoj, ovaj rat podsjeća na ratove za jugoslovensko nasljeđe iz devedesetih.

Prema drugoj (koja se ne suprotstavlja prvoj, nego je, naprotiv, dopunjava), Rusi i Ukrajinci su bratski (istočno)slovenski narodi na način na koji su bratski i svi (južno)slovenski narodi. Ipak, pošto ih u najvećoj mjeri povezuje pravoslavlje, najčešća je analogija između Rusa i Ukrajinaca te Srba i Crnogoraca. I ta analogija je, uz sav oprez, zahvalna, čak i na nekim neočekivanim mjestima. Dobar primjer je odnos prema nekim kultnim figurama iz sfere kulture i književnosti. Gogolj je, primjera radi, rođen 1809, a Njegoš 1813. Decenijama se već smatraju očevima ruske, odnosno srpske književnosti. U posljednje vrijeme, međutim, Ukrajinci, odnosno Crnogorci takve tvrdnje proglašavaju “kulturnom aproprijacijom”.

Dostojevski, o kojem smo ovdje pisali prije dvije nedjelje, je autor besmrtne rečenice koja ponajbolje sažima Gogoljevu revolucionarnu ulogu u modernoj ruskoj književnosti: “Svi smo mi izišli iz Gogoljevog Šinjela.” U zavisnosti od prevoda Šinjel je ponekad i Kabanica. Branimir Donat tako veli: “Danas više uopće nije sporno da li je Gogoljeva Kabanica doista čudesna. Očigledno, iz njezina okrilja izišla su sva najznačajnija djela ruske književnosti. Kao iz mitskog roga obilja gotovo već stoljeće i po izlazi iz njezine sjene povorka pisaca i djela koja ruskoj književnosti osiguravaju značenje i ulogu velike literature.”

I zbilja, sve do pojave Gogolja ruska je književnost u odnosu na evropske i svjetske tokove bila provincijska i bezmalo beznačajna, a Gogolj ju je instantno lansirao na globalne umjetničke vrhunce, učinivši da čak i danas u kafanskim razgovorima sredovječnih intelektualaca pojam književne vrijednosti budu ruski klasici. A kako to književna i istorijska ironija već znaju udesiti, Gogolj po mjestu rođenja, barem u kontekstu današnjih državnih granica, uopšte nije Rus. Tvorac moderne ruske proze bio je, u najmanju ruku zavičajno, Ukrajinac.

Trpki smijeh

Nikolaj Vasiljevič Gogolj rodio se posljednjeg dana marta mjeseca 1809. godine u ukrajinskom mjestu Veliki Soročinci. Djetinjstvo je proveo na roditeljskom imanju, a smatra se da mu je prve literarne poticaje dao njegov otac koji je u slobodno vrijeme pisao vodvilje na ukrajinskom jeziku. Nikolaj Gogolj postaće pisac, no jezik njegovog izraza biće ruski i on će se tako nesumnjivo “opredijeliti” za rusku književnost. Već u gimnaziji Gogolj će pokazati umjetničke sklonosti. U tim tinejdžerskim godinama već se bio formirao njegov samotnjački karakter, a njegovi školski drugovi dali su mu nadimak “tajanstveni”. Sa dvadeset godina odlazi živjeti u Petrograd, a u književnost ulazi stihovima kojim se i nije proslavio. Uskoro će poći na gotovo tradicionalno rusko književno hodočašće u inostranstvo: na tom prvom putovanju odlazi u Njemačku. Po povratku se pokušava zaposliti u teatru, ali je taj pokušaj bio jalov. Zaposlio se kasnije kao činovnik, a poslije toga bio je profesor istorije na Petrogradskom univerzitetu. Gogolj i dalje mnogo putuje: u Švajcarsku, Francusku, Italiju, ali ipak umire u Moskvi četvrtog marta 1852. godine shrvan bolešću od duše.

Gogolj je bio dobar prijatelj sa Aleksandrom Sergejevičem Puškinom. Postoji jedna anegdota u vezi s ovim prijateljstvom vrlo zanimljiva u kontekstu značenja inicijalne ideje za književno djelo. Kažu, naime, da je Puškin Gogolju u razgovoru dao fabule za dva njegova djela što su uz pripovijetke vrhunac njegovog opusa: “Revizor” i “Mrtve duše”. “Revizor” je maestralna i besmrtna, uvijek aktualna komedija, a roman “Mrtve duše”, koji je sam Gogolj krstio poemom, jedno je od ključnih djela ruske proze. Gogolj je svoj roman bio zamislio u trodijelnom obliku po uzoru na “Božanstvenu komediju”, međutim ono što književnost danas ima pod nazivom “Mrtve duše” samo je prvi dio zamišljene kompozicije.

Znamenita i već citirana rečenica Dostojevskog o Gogolju i Šinjelu biće nam jasnija znamo li da je prvi roman Dostojevskog “Bijedni ljudi” direktna kontraknjiga Gogoljevom “Šinjelu”, a u kontekstu one legendarne Borhesove teze da se knjiga bez kontraknjige smatra nepotrebnom. Protagonist “Bijednih ljudi” Devuškin doslovno je nezamisliv bez Gogoljevog Bašmačkina; “Bijedni ljudi” su literarni odgovor Gogolju, odnosno “Šinjelu”. Ova je Gogoljeva priča do dana današnjeg ostala amblematična za njegov opus i rusku književnost u cjelini. Svoje čitaoce Gogolj i danas navodi, gotovo pa prisiljava, na skoro oksimoronski spoj osjećanja, darujući im jednu zaraznu gorkoslatku emociju. Svaka smiješna priča ponovnim čitanjem sve više navodi na plač, tako je nekako govorio Gogolj, a na grobu mu piše: “Smijao sam se rodu ljudskom, ali kroz nevidljive suze”.

Moderna književnost nezamisliva je bez Gogoljevog djela. Branimir Donat je ispravno primijetio da se književnost apsurda (Dostojevski, Kafka, Bulgakov itd.) rodila “iz trpkog smijeha Gogoljeva”. Već i to je dovoljno da se Gogolja danas čita s više interesa nego ogromnu većinu savremenih pisaca. Trpki smijeh - postoji li autentičnija emocija našeg vremena?

Majstor

S trpkim smijehom bi Gogolj vjerovatno gledao i na 2009. godinu, kad se obilježavala dvjestota godišnjica njegovog rođenja. Mada su u to vrijeme Rusija i Ukrajina nominalno u najprijateljskijim mogućim odnosima, oko atribucije Gogoljeve pripadnosti već su na snazi velike napetosti. Jedan ukrajinski umjetnik je tih dana govorio da je reći kako je Gogolj bio Rus jednako apsurdno kao kad bi on za samog sebe rekao da je plavi trolejbus. Jedan ruski stručnjak za Gogolja odgovarao je da je Gogolj “sto posto Rus”, ali da Ukrajinci znaju da ne mogu biti ozbiljan evropski narod bez barem jednog pravog i svima poznatog svjetskog književnog klasika, pa im se, po njemu, čini da im je Gogolj jedina šansa.

Prema nekim izvještajima u to vrijeme su se u ukrajinskim knjižarama mogla naći i Gogoljeva djela u kojima je na mjestima gdje je on pominjao Rusiju, umjesto “Rusija” pisalo “Ukrajina”.

U ovim ratnim danima, dok propaganda sa obje strane pokušava ubiti svaki trun istine, umjesto političkih nastupa Bajdena i Putina treba čitati Gogolja, poručuje nam profesor sa Univerziteta Kolumbija u Njujorku, Hamid Dabaši. Gogolj je, po njemu, “ukrajinski majstor ruske književnosti”. Granice civilizacije i varvarstva ne nalaze se između kultura, veli on, nego unutar svake pojedinačne kulture.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana