Loši, gori, mi...

U naprednim, naročito u starim kolonijalističkim zemljama, protok novca se kontroliše bolje nego protok metaka kroz tijelo. Ulazna rana lako postane izlazna, ubistvo samoubistvo, ubijeni ubica. Ali, novac se uvijek prati. Prate ga poreznici i bankarske sjecikese. Ne može proći, na primjer, englesku carinu, a da ne kaže odakle je i šta radi na nečijem računu. Amerika je preslikala taj isti, anglosaksonski sistem, u kojem je otac novac i u kojem vrijediš onoliko koliko imaš. Profit je, na čistoj trgovini ostvaren ili puškom otet, opravdanje za sve i svja. Ipak, važno je kako ta prevara ili otimačina izgleda. Zbog javnosti, domaće i strane, anglosaksonski profiteri nisu toliko opterećeni savješću da bi im slike tuđih stradanja zamaglile pogled usmjeren isključivo prema zaradi, uglavnom na tuđoj smrti i nesreći. Slike iz američkih zatvora, koje su preplavile svijet, nisu problem američkoj ratnoj i ekonomskoj mašineriji, problem su javnosti u čije ime se ubijaju nepoznati, najčešće obojeni ljudi. Ili bijeli crnci Evrope kao što smo mi. Na snimku na kojem američki vojnici uriniraju po mrtvim tijelima onih koje su pobili, strašni su i zbog toga što na tlu, na ljudima po kojima prska mokraća destilovana iz koka-kole i sokova iz GMO voćki, nema uniformi! Čak i ratom neizvježbano oko može vidjeti da se, vrlo vjerovatno, radi o civilima.

Pedi na gredi

Američka država, puno gora od američkog naroda, stalno traži saveznike. Narod ne. Narod nikad ne nađe saveznika, pogotovo kad je u nevolji. Zato narodu i treba država. Kurdi nemaju saveznike, i neće ih imati dok se tih više od deset miliona ne otcijepe od Turske, ako im uspije prije nego što ih turske vlasti pobiju. Srpska zabluda je uvijek bila u tome da su mislili kako su im narodi saveznici. Engleski narod, na primjer. Srba je nekada bilo više nego Engleza. Sad ih je toliko da bi mogli nastaniti pokoji veći engleski grad. Englezi nemaju saveznike još od Drugog svjetskog rata, Engleska da. Saveznike u zločinima širom svijeta. Izdaja saveznika je standardna procedura u međunarodnim odnosima. Hiler je "izradio" Staljina napavši Rusiju. Potpisali prije toga pakt o nenapadanju, pa su milioni Rusa stradali dok Staljin nije shvatio da ga Hitler napada. Kako god, činjenica je da se niko više ne može osloniti na " „istorijsko" i "vjekovno" prijateljstvo, pogotovo u politici. Ipak, postoji način da se "mlin okrene na svoju vodu". Novac koji pokreće ratove, motivator je i ljudima. I visoki predstavnik u BiH, baš kao i tužioci, javne ličnosti, podložni su korupciji. Nedodirljivi kakvi već jesu, ni pred jednom institucijom u BiH neće odgovarati. Podržaće onoga ko im plati. Pedi Ešdaun, recimo, kupio je kuću na Jablaničkom jezeru. Znate, onaj Englez sa superiornim smiješkom o kome ni u Engleskoj nemaju puno lijepog reći. Ni u Irskoj, iako je Irac. Tamanio je Irce za Engleze u Belfastu i drugim anglosaksonskim ratnim zonama. Ali, vratimo se tekućim pitanjima na relativno stajaćoj vodi. Jezero hidroakumulacijsko, obale strme i blatnjave. Ljeti pogodnije za uzgoj komaraca nego za turizam. More je kojih tri sata vožnje od Sarajeva, gdje je Major Ešdaun učio civile civilnom društvu. Dakle, do puno većeg jezera nema puno više vožnje nego do Jablaničkog. Lordova potreba za kućom na jezeru je, dakle, logična koliko i slična potreba Eskima za zamrzivačem. Kako god, Ešdaun je tamo kupio kuću sa malo okućnice. Hajde, recimo da čovjek voli to "i" između Bosne i Hercegovine, sviđa mu se vlaga i blato, kupio, da mu se nađe. Ono zbog čega vam ovo govorim, nešto je drugo. Mjesecima poslije kupovine, Lord Ešdaun je prodao tu kuću za nekoliko stotina evra više! E, pa, ne vjerujem da je cijena nekretnina skočila toliko u vrijeme njegovog mandata visokog predstavnika. Na obalama Jablaničkog jezera, koliko znam, nije pronađeno ni srebro ni zlato, ni drugo što je srcu drago. Dakle, ni izgubljeno prije Ešdaunove epohalno uspješne prodaje kupljenog. Ne pitam se šta je plaćeno razlikom u kupovnoj i prodajnoj cijeni nesporne nekretnine. U međuvremenu, u vrijeme Ešdaunove vladavine, između kupovine i prodaje navedene nekretnine, Sarajevo je postalo mjesto suverenog vladanja i postepenog oduzimanja prava i novca ostalim narodima i regijama u BiH. Poklope se nekako takve stvari pa čovjeku svašta padne na pamet...

Džoli i filmske boli

Superiorni smiješak engleskog majora bi mogao biti zaštitni znak odnosa međunarodne zajednice prema crncima Evrope zvanim još i Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci (brkati Srbi, što reče Rambo Amadeus), Makedonci i slična sitna boranija. Najpodatniji i najpomirljiviji među nama dobijaju status mulata u francuskim kolonijama. Onako, evropski ne baš bijeli. Srbi su sve crnji u posljednje vrijeme, iako stvari polako prestaju biti crno-bijele. Ipak, režiserski pokušaj Anđeline Džoli da, po starom dobrom američkom običaju, još više ocrni Srbe, ispraćen je blijedim pogledima na prvoj instanci na kojoj je prpošna glumica probala nagradom zakititi svoj filmski pamfletić. Ni niz medijskih ekspozicija glumaca na američkoj televiziji, nije uspio filmu da obezbijedi ni neku utješnu nagradu. Šta se događa na filmsko-političkom planu, ne znam tačno. Ali, u posljednje vrijeme mi se čini da hajka na Srbe polako posustaje i da se rat u BiH počinje polako osvjetljavati a klupko događaja odmotavati. Jedna priča o crnim Srbima je, na opštu žalost sarajevske javnosti, zastala u pola koraka i ostala nepomilovana i nenagrađena. Baš me zanima da li bi i sad onaj infantilni uradak zvan "Grbavica" dobio "Zlatnog medvjeda" čak i u toj Njemačkoj.

Veliki Sven i mali ljudi

Obični mali ljudi ne postoje. Postoje samo u glavama onih koji misle da su važniji, veći i bolji od ostalih. U očima prosječnog bosanskohercegovačkog ministra, mali smo i nevažni. Zato nas i zovu "običnim" i "malim" ljudima. Takvo mišljenje, superiorno, ešdaunsko, ima recimo, ministar spoljnih poslova, Sven Alkalaj, o nama neministrima. Poražen činjenicom da je u ovoj nesretnoj zemlji Jevrej - uz to i visokopozicionirani političar, čovjek iz naroda sa najstarijom kulturom i monoteističkom religijom na svijetu, ljudska i politička katastrofa od čovjeka. Čitam nedavno kako je pijani ministar vozio tako vješto da je skoro ubio ženu s kojom se sudario. U alkoholu mu policija pronašla krv. Nesretna žena, za razliku od njega, bila trijezna kao riba. Lagao ministar da nije bio pijan i da je nesretna žena prešla na njegovu stranu i udarila njega, ona, lično i personalno. Nemilosrdno trošenje para u Ministarstvu, bahato ponašanje i politički diletantizam vrlog ministra, treba nam skrenuti pažnju na to koliko smo mi nevažni a koliko je on Sarajevu i Bosni, takav nikakav i bleskast, koristan. Stičem utisak, dakle, da je ono što je dobro za Bosnu zapravo pogubno za Bosance i za Hercegovce. Ipak, u svom političkom diskursu, Alkalaj je uvijek bio bosanski korektan. Dosta antipatije prema Srbima i Hrvatima koji se ne slažu s njim (a takvih je 97 odsto) te Bošnjacima koji mu ne daju da se do kraja raspojasa, dovoljan je razlog da mu se i dalje daje novac na trošenje i kola za razbijanje i sakaćenje "običnih" i "malih" ljudi.

Golo bh. otočje

Po istom sistemu po kojem su na Golom otoku zatvorenici kinjili zatvorenike, tako su Austrijanci, Amerikanci, Englezi, Nijemci i još poneki, odlučili da jedni druge kinjimo u njihovo ime. Zašto bi oni prljali ruke šamaranjem evropskih crnaca i rizikovali ugled dovodeći nas u red i podređenost? Kost zvana "Članstvo u EU", bačena je pred nas kao pred trkaće pse, na konopu koji izmiče dok svi iz štenare trče za njom. Psi nikad ne stignu do kosti, ne zagrizu je i ne okuse, ali trka je cilj onih koji kost vuku po prašini trkališta. Da su psi inteligentniji, što na njihovu sreću nije slučaj, optuživali bi jedni druge zato što im kost stalno izmiče, na radost i zabavu gledalaca koji bi osim trke, tada gledali i borbe pasa. U štenari zvanoj BiH, kost je tako daleko da i ne vrijedi potrčati za njom, iako svi pričaju kako samo za tom kosti treba ići, zaboraviti sve naše razmirice jer je ta kost spas i rješenje za sve. Rasizam koji Amerikanci nisu uspjeli ubaciti na Kubu, kod nas se odlično primio, kao smokva u mokrom pijesku. Rasistički prilozi na Federalnoj, ponekad i na državnoj televiziji, jasan su dokaz uspjeha američke politike u Evropi. Nesankcionisanje govora mržnje i otvorenog rasizma staljinističko-nacionalsocijalističkog tipa, dokaz su da iza politike ocrnjavanja Srba stoje velike bijele gazde iz "naprednog" zapadnog svijeta. Između ostalog, krivi ih se i za to što ne trče dovoljno žustro za EU-koskom koju, znamo svi, nikad nećemo zagristi...

Raja, Lagumdžija Zlaja i spoznaja

Fazu spoznaje prati faza negiranja. Spoznajni nivo na kome se vidi da ljudi u BiH, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, imaju više šanse da opstanu kroz dogovor nego kroz nametanje volje jednih drugima, izaziva paniku kod internacionalno povlašćenih u BiH. Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a, prokockao je šansu da zagospodari anacionalnim dijelom javnosti i osvoji srca politički nezainteresovanih u BiH, razgolitivši SDP do kosti i dajući na uvid svima da se radi o bošnjačkoj nacionalnoj stranci. Bijela farba je spala s njegove kože koju su nam dugo Amerikanci prikazivali bjeljom od ostalih uštavljenih kožura balkanskih. U međuvremenu, nakon slijeda suludih poteza visokih predstavnika, javnih tužilaca, međunarodnih emisara, nevladinog sektora mahom unitarne sarajevske provicijencije, sad smo prinuđeni da se, usred najgore krize, borimo sa onima koje su postavili da sprovode njihove interese pa onda polako digli ruke od njih i ostavili ih nama u amanet, da ih dalje hranimo i pojimo. U međuvremenu, moramo se paziti. Ja, kad krenem u Sarajevo, moram paziti da me ne zgazi pijani ministar inostranih poslova, profesionalni Ješa Sven Alkalaj. Žene moraju paziti da ih ne premlati ono matoro siroče, Emir Suljagić, ministar nekulture i neobrazovanja sarajevskog kantona. Stariji moraju paziti da ih ne odvuku u kakav sarajevski kazamat i ne natjeraju da potpišu kako su zapalili Rajhstag i pobili pola Srebrenice. Hm... Ipak, nije sve tako crno. Ako imate kakvu staru zelenu jaknu i okraćale pantole, uz dugu bradu biste u Sarajevu bili bezbjedni kao usred Brisela. Mogli biste čak pucati oko sebe kalašnjikovim, čak i po američkoj ambasadi, bar jedno poluvrijeme fudbalske utakmice. Sarajevo je to, drug moj, nije tu tolerancija tek apstraktan pojam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.